Zovem se Abdullah, imam 24 godine. Radim u agenciji za reklamne usluge. Priča o mom povratku vjeri je slijedeća:

“Zovem se Abdullah, imam dvadeset i cetiri godine. Radim u agenciji za reklamne usluge. Prica o mom povratku vjeri je slijedeca: Kada sam napunio sesnaest godina, poceo sam raditi kao maneken i model za video klipove i reklame. Tamo sam usao u okruzenje puno nemorala i nereda, sto je bilo u suprotnosti mom odgoju kojeg sam dobio od oca i majke, cije dobro ne mogu poricati. Znaci, od malehna sam odgojen da obavljam namaz, ali, na zalost, lose drustvo je to koje me je udaljilo od moje kuce i porodicnog odgoja.

Dakle, stvari su izmakle kontroli, a sejtan mi je u tome bio veliki pomagac. Sve je pocelo izlazenjem i setnjom sa drustvom, ruckovima u restoranima i provodima. Onda smo rekli: `Nije sve u hrani i picu, moramo naci nesto novo.` Pa smo trazili nesto novo sto cemo raditi. Poceli smo piti alkohol, uzimati drogu, organizovati svecanosti uz ples (Party time), provoditi tako noci izvan kuce.

Kada bih se osamio, pitao bih se: `Jesam li istinski sretan zbog ovoga sto radìm?` Ili bih to rekao samo kako bih sebe ubijedio da ispravno postupam?

Ali kada bih vidio svoje drustvo ponovo i sa njima sjedio, rekao bih sebi: `Zar da svi oni budu u zabludi, a ja jedini da sam u pravu?` Pa bih nastavio radeci sto i oni rade.

Ako bismo se svi slozili na necemu, to bi znacilo da je to ispravan put. Postao sam kao oni. Kao da sam bio u komi, pa nista oko sebe nisam mogao vidjeti. Kao da sam bio mrtvac. Zivi mrtvac. Nesto me je tjeralo da radim sve sto je pogresno do te mjere da je pogresno kod mene postalo ispravno. Dok su ispravne stvari , kao sto je namaz i ucenje Kur`ana, postale ono cega sam se klonio.

Jednog dana sam sa svojim prijateljem gledao film o tome kako ljudi umiru i kako im se sejtan smije i uvodi ih u vatru. Osjetio sam u sebi kao da sam ja od tih ljudi i da se meni sejtan smije. Osjetio sam u sebi veliki strah, histerican strah, koji me je natjerao da vrisnem i kazem svojim prijateljima: `Ne mogu vise boraviti u ovoj kuci, osjecam da u njoj ima puno sejtana.` Zatim sam rekao: `Ja odoh.` Otisao sam kuci, a tijelo mi se treslo od straha. Nisam znao sta da radim.

Odjednom sam cuo sabahski ezan. Rekao sam sebi: `Uzet cu abdest i prouciti suru Ja Sin.` Naravno, nisam mogao nista prouciti, jer me je sejtan posjedovao iznutra. Sto sam vise pokusavao uciti Kur´an, to se moje tijelo vise treslo i slabilo. Rekoh: `Klanjat cu sabah.`

Iako je razdaljina izmedju moje kuce i dzamije nekih stotinjak metara, osjetio sam kao da sam pjesacio od Kaira do Asuana (od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Egipta). Hodao sam u strahu, pa sam poceo trcati, a sejtan mi je prisaptavao da sam poludio i da nije za mene namaz. Ostao sam tako u borbi sa sejtanom tri puna mjeseca.

Neka je hvala Allahu dz. dz., Koji me je pocastio i pomogao mi da savladam svog sejtana koji me je puno zamarao i namucio me. Mucio me je prilikom abdesta, namaza, ucenja Kur´ana do te mjere da sam rekao svojoj majci: `Osjecam da sam poludio.` Upitala me je: `U cemu je problem?` Sve sam joj ispricao. Pa me je ponovo upitala: `Kada je to bilo?` Rekoh: `Tog i tog dana.` Na to ona rece: `Neka je slavljen Allah dz. dz.!` Ostala je tako neko vrijeme, izgovarajuci tekbire i govoreci: `To je dan kada sam molila za tebe. Molila sam cista srca i iskrena nijeta da te Allah dz. dz. uputi.`

Istina je da sam osjetio kako me je uputa stigla – kao da me je nesto obuhvatilo. Dova je otisla Allahu dz. dz. a On je ukabulio, pa je odmah sisla i promijenila me iz `lijevog u desno.` Pitao sam svoju majku: `Sta sada da radim?` A ona mi je rekla: `Allah dz. dz. je prihvatio moju molbu i uputio te je na Pravi put. Idi u dzamiju. Sada treba da se boris sa sobom i sejtanom. Pokusaj biti na putu islama, na koji te je Allah dz. dz. uputio i potpomogao, i budi ustrajan sve dok ne zasluzis Dzennet!`

Ustvari, nisam ocekivao da to mogu podnijeti, i ne mogu opisati ono sto se meni desavalo, osim rijecju: BORBA. Rat koji je besnio u meni, u mom tijelu, svakog dana i svake noci. Sve dok nisam otisao u jednu dzamiju i obratio se sejhu. Obavijestio sam ga sta mi se dogadja, pricajuci mu o svom velikom strahu i kako sejtan pokusava da me obmane da sam lud.

Sejh mi je tada rekao: `To je sejtanova metoda. On, kada vidi da se neko od njega udaljava, pokrece sva svoja oruzja. Ali, ako mu se covjek suprostavi, sejtan slabi i padaju sva njegova oruzja i spletke. Sejtanske spletke su slabe. Ostavljat ce te polahko, malo po malo, sve dok u tebi ne izumru i posljednji sejtanski utjecaji. Ono sto sada treba da radis jeste: da se boris svojim oruzjem, a tvoje oruzje su: namaz, ucenje Kur´ana i pridrzavanje principa islama.`

Ostao sam u ovom stanju borbe i rata sa sejtanom sve dok nije nastupio dvadeset i osmi dan mjeseca ramazana. Jedan od prijatelja me je pozvao da odemo na salatut-tehedzud, namaz bdijenja, u jednu dzamiju. Nasao sam ko ce mi spremiti sufur (sehur), ali prijatelj mi je rekao: `S nama ces sehuriti.`Pomislio sam: `Ovi ljudi su veoma dobri, mnogo mi se svidjaju.` Smatrao sam da ce mi onaj covjek koji mi ucini neku uslugu trazit ce i protuuslugu, a to je zato jer sam bio u losem drustvu.

Ali shvatio sam da ovi ljudi traze sevap i ono sto ce ustedjeti za onaj svijet. Od kada sam se poceo s njima druziti sejtan se od mene udaljio cak i kada mi dodje i kaze: `Sta oni zele od tebe? Zasto ovako dobro prema tebi postupaju?` Ali samo sto se sa njima susretnem i vidim njihov osmijeh na licu, sejtanska prigovaranja odmah nestanu.

Vratio sam se kuci nakon dva dana provedenih u itikafu u dzamiji. Sejtan mi je opet poceo prigovarati. Poceo sam razgovarati i telefonirati djevojkama, za koje sam ranije zelio da me samo pogledaju ili prstom na mene pokazu. Jedna mi je rekla: `Hajde da otputujemo na Sermi Sejh.` Nazalost, otisao sam sa jos nekim drugovima, i sejtan mi se poceo ismijavati, govoreci mi: `Probaj!`

Medjutim, ja sam vec donio odluku da necu vise konzumirati alkohol, niti drogu. Sa njima sam cijelu noc samo sjedio. Osjecao sam se nelagodno u njihovom drustvu i nisam znao kako da se prema njima ophodim. Kao da sam bio stranac medju njima. Nakon sto sam se vratio, donio sam odluku: ako Allah dz. dz. dozvoli i ako me ucvrsti, nikada vise necu ostavljati svoje prijatelje iz dzamije.

Naravno, ne mogu nikako uporedjivati svoj prijasnji i sadasnji zivot. Sada je moj zivot dobio pravo znacenje. Moj zivot sada ima smisao i cilj. Zivim da bih zasluzio Dzennet. Ozenio sam se da bih dobio dobro potomstvo, zbog kojeg cu uci u Dzennet. Osjetio sam da svako dobro djelo na ovom svijetu nosi nagradu za onaj, buduci svijet. Rekao sam: `Ono sto zelim jeste Dzennet i nista drugo.` Jer tako cu i na ovom svijetu zivjeti sretno. Hvala Allahu dz. dz. sto me je uputom pocastio i molim Ga da me na Pravom putu ucvrsti.”

Iz knjige: ”Govor srca” n-um Foto: ilustracija