Znate li šta se desi s vašim srcem ako ne učite Kur’an?

Šta se bi se desilo s našim tijelima, ukoliko danima ne bismo jeli ni pili, a nakon toga još popili i bočicu otrova? Patili bismo se, zar ne, i na kraju bismo umrli u teškim mukama.
Ne družeći se s Kur’anom, mi svojevoljno izgladnjujemo vlastita srca i duše.A nakon toga se i trujemo: lošim društvom, smećem koje ulazi u naše oči i uši, i izlazi s naših jezika…
I na kraju se još pitamo, zašto nam je teško stanje i zašto su nam srca mrtva?Želite li da vam srce omekša, a brige olakšaju?Odlučite još danas ćete se vratiti Kur’anu, da ćete se s njim družiti, i njime dušu hraniti.
Odlučite da nećete više trovati svoje srce ružnim stvarima.Odlučite da zaslužujete bolje i više od gubljenja vremena na pogrešne stvari.
Odlučite da želite živjeti sretno. Odlučite da se želite živjeti s Kur’anom.
Odaberite da to budu posebni trenuci za vas, neka učenje Kur’ana bude užitak za vašu dušu i tijelo.Neka to bude vrijeme vašeg odmora, opuštanja i mira.
Neka učenje Kur’ana bude vaša oaza mira svakoga dana.

Za Akos.ba piše: Nedim Botić

Pročitajte još: Zašto se insan Allaha sjeti, samo kad ga zadese nesreće i belaji?

„A kad ljude nevolja snađe, oni se Gospodaru svome pokajnički obraćaju, a poslije, kad im On dâ da okuse milost Njegovu, odjednom neki od njih Gospodaru svome druge ravnim smatraju, da bi bili nezahvalni na onome što im Mi dajemo. “Pa uživajte, a saznaćete!” Kur’an, Er-Rum, 33-34.Čudan li je primjer insana, ne cijeni blagodati dok ih ima, već se često žali kako mu u životu malo toga štima… A tek kad ga sustignu posljedice djela ruku njegovih, Rabba se svoga u očaju sjeti…Tek kad život njegov okruže s strana svih musibeti i belaji, i kad izgubi nadu da će mu neko od insana u pomoć priskočiti…Tek tada insan spozna da mimo Njega Jedinog niko mu drugi ne može pomoći… Ali zašto čekati belaj da se desi, pa da se duša pod teretom grijeha poput grane povije i slomi?Zašto odgađati povratak Milostivom, i zašto se mimo Njega tuđoj pomoći uzalud nadati? Zašto nam je spomen Gospodara daleko od srca, a vjeru istinitu teretom i brigom smatramo?Zašto insan blagodati malo cijeni, i stalno kukamo da smo uskraćeni?Zašto se uspoređujemo s onima koji imaju više ovosvjetskih ukrasa, zaboravivši da ima i ljudi kojima je obrok nasušna potreba?Šta čekamo, već suze odmah treba liti žaleći za vremenom što se u haramu provelo! Samo se tako duša može smiriti, jer je ponos insana u pokornosti Onome Koji mu život pokloni!

Piše: Nedim Botić za akos.ba