Žao mi je djece čiji roditelji čitav život se prema njima odnose kao prema malom djetetu

Istinski mi je žao pojedine djece. Djece koja nisu mogla birati roditelje, kao ni bilo ko drugi.Žao mi je djece čiji roditelji smatraju da su oni njihovo vlasništvo.Žao mi je djece čiji roditelji čitav život se prema njima odnose kao prema malom djetetu, pa čak i kada zasnuju svoju porodicu.Žao mi je djece kojima roditelji već odraslim određuju gdje će ići, šta će raditi, koje bitne odluke će u životu donijeti.Žao mi je djece koja nikad neće biti samostalna u svome životu, jer će i kao odrasli za svaki svoj postupak morati “odgovarati” roditeljima.Žao mi je ponajviše što takva djeca ne vide, ne znaju i ne shvataju da su taoci vlastitih roditelja.Roditelj je tu- da ga voliš, poštuješ, da mu pomogneš. Da se s njim posavjetuješ. Ali ne i da kroji tvoj život. Ili da osjećaš strah od njega. Ili da nemaš svoju slobodu. Jer, to je zapravo “bolesno” roditeljstvo. Žrtve su djeca. I njihov uništeni život. Roditelji ih manipulatorski ubijede da im žele dobro. A ustvari- guraju ih u ponore svojih misli, svojih shvatanja, ubjeđenja. Krivih, zaostalih… Pravi roditelji dadnu smjernice. Podignu zdravu ličnost. Onu koja je slobodna i odgovorna da donosi svoje odluke. I puste je U ŽIVOT. Da se bori, da stiče nova iskustva. Da pada i ustaje. A ako je potreban savjet ili pomoć- pruže ruku podrške. Niste uspješan roditelj ako vas se dijete boji. Ili ako vas slijepo sluša. Jer, tada ste samo zarobili vlastito dijete.Žao mi je ovakve djece. Istinski žao. Oni su vječita djeca, cijeli život.

😢

Halima Lj.