Valjda je to moja sudbina..

Piše: Ammara Šabić-Langić… islamomponosna.blogspot.com

Gledam u mladu, tridesetogodišnju ženu, a ona mi priča:„Moj otac je bio kronični alkoholičar. Majka, kao i većina žena njene generacije, osakaćena za obrazovanje i bilo kakvu opciju u životu osim da bude vrijedna teretna snaga za njivu. Tako je to kod nas… ljudi se rađaju i umiru među sadnicama krompira… Znaš li, nekad je bilo „šteta konja“ u našem, planinskom kraju. Zato su žene tovarile u sepet, pa sepet na leđa, koliko god su drva mogle ponijeti. Znaš li, ta drva su najprije morale sasjeći, pa izrezati, pa iscijepati… Zato, ja mojoj majci ne zamjeram. Teško je radila, nas je imala „za vratom“ da nas sama odgaja. Otac je uvijek popio ne samo ono što je zaradio, nego i ono što je posudio. Pored ogromne zarade od njegovog posla, mi smo uvijek bili seoska čeljad „za sadake“.A šta bi… Rat mi je ubio djetinjstvo. Nikad mu neću oprostiti što mi je oteo školu. Jako mlada sam se udala. Nisam ja to ni razumjela kao neku udaju, već kao odlazak iz tmurnih zidova. Kad tamo – još tmurniji. Iako sam bila posve osposobljena za život supruge i domaćice, nikad nisam bila dovoljno dobra. Muž nije imao toliko zamjerki, koliko je imala njegova majka. Stalno mu je govorila da on zaslužuje bolje. Jednog dana, i on mi je to rekao. Ostavio me sa malim bebama, samu. Majka je sve vidjela, ali je rekla da je to ništa, neka sjedim gdje sam. Otac je to vidio, ali je rekao da nema ni za sebe. Brat je vidio, i rekao je da on ne zna ni šta će od sebe…a tada su već svi oni jako dobro živjeli, otac je prestao piti, vratili su dugove, renovirali imanje… Sestra je rekla da sam budala što trpim. A šta ću? Ja sam vidjela da je moja sudbina da svi od mene odlaze. Ocu je bila važnija flaša rakije od mog djetinjstva. Majka je u meni vidjela krivca što je vezana u tom braku, jer „da nema djece, lahko bi otišla odakle je došla“. Brat je vidio opasnost da ga opteretim eventualnim traženjem da mi pomogne. Sestra je vidjela da sam sama sebi kriva što trpim… Svi su okretali leđa i odlazili. Baš kao i moj muž. I prijateljice su odlazile, jer niko ne voli gubitnike. Ma, ne krivim ih, svako ima svoj život i obaveze, ali bih voljela da su me bar ponekad nazvale i upitale treba li mi nešto. Tako… sjedim tu, i čekam da djeca odrastu i ostave me. Red je da odu svojim putem, za svojim životom…“

Pomalo snuždena od preteške priče, rekla sam:„A, možda u svemu tome ima neki znak? Neka pouka? Iskušenja i jesu tu da nas odgoje. Allahov Poslanik, alejhis-selam, je rekao:Najveća iskušenja su imali Božiji Poslanici a.s., a zatim ljudi sličniji njima, pa ljudi sličniji njima; vjernik će biti redovno iskušavan shodno jačini njegovog imana. Ako čovjek bude jak u vjeri imaće i jača iskušenja, a ako bude slabiji u vjeri imaće i slabija iskušenja. Rob će stalno biti na iskušenjima sve dok ne bude hodio zemljom bez ijednog grijeha!“ (Sahih. Tirmizi, br.2398.; Ibnu Madždže, br.4023.)Zamišljeno me pogledala, i rekla:„Istina je da sam se bila pomirila sa tim stanjem ostavljene osobe. A, ustvari, sad nešto razmišljam;Moguće je da sam iz ovoga trebala već naučiti da jedino Uzvišeni Allah ne prolazi, i ne odlazi od robova Svojih. Jedino mi možemo biti oni koji leđa okreću vlastitoj sreći. Kako Svemogući Dobročinitelj Milostivi kaže, u Kur’anu časnom:A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti. (Ta-ha, 124.)Čovjek je sam uzrok svoje nesreće, jer nama je data sposobnost da razmišljamo, i sloboda da odlučimo prema kome i čemu, ali i od koga i čega ćemo okretati glavu. Svi voljeni ljudi u mom životu su odlučili da okrenu glavu od mene. A ja, iako sam gledala u Kur’an, nisam bila okrenuta prema njemu. Objasnit ću ti:Onaj ko razumije da ništa nije od nekog drugog, već je sve od Gospodara, nema potrebu da se veže za prolazna stvorenja, pored mogućnosti da se veže za Vječnog Stvoritelja. Mene je bio strah da neću moći, iako sam dnevno toliko puta izgovarala:لا حول ولا قوة إلا بالله (La havle ve la kuvvete illa billah, nema snage ni moći, osim s Uzvišenim Allahom)Bilo me strah da ću ostati gladna, pa da ću svoju djecu i sebe izložiti traženju od ljudi, čak i za zalogaj kruha. Zato nikad nisam tražila svoje pravo, iako nikom nisam zakinula njegovo pravo. A trebala sam, jer ova vjera je dostojanstvo! I zaista, učila sam ajet:Ili, ko je taj koji će vas nahraniti, ako On hranu Svoju uskrati? – Ali, oni su uporni u bahatosti i u bježanju od istine.(El-Mulk, 21.)

Šta ti misliš, gdje sam ja zakazala? Ja mislim da sam pogriješila u tome što sam prevelik značaj dala ljudima, i umjesto da se radujem što imam Onog Koji je Zaštitnik i Pomagač vjernika, ja sam tugovala što nemam one koje sam htjela imati, iako nisam imala garanciju da je to imanje dobro za mene. Vidi, taj „gubitak“ je za mene, ustvari, dobitak! Dobila sam iznenadnu svijest o tome da nisam bila prisutna pri učenju Kur’ana Časnog, i pri zikru (sjećanju) na Allaha, subhanehu we te’ala. Da sam bila prisutna razmišljanjem, ne bih tugovala, nego bih se radovala, jer:I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. (Ali Imran, 139.)Ovo je Allahovo obećanje, a Njegova obećanja nisu kao obećanja ljudi. On Svoja nikad ne krši. Prema tome, pošto sam nastojala da uvijek budem dobra vjernica, i kajala se za grijehe kojih sam svjesna i kojih nisam svjesna, ja sam Allahovom Milošću među onima koji će pobijediti. Zašto sam dozvolila da me šejtan zavara tako da sam pomislila da sam gubitnik?Koliko sam samo vremena svoje mladosti potrošila razmišljajući o tome kako da uzvratim… a ustvari, to bi bila najveća pogreška! Jer, time bih izgubila sebe, posvetila bih se činjenju nečega drugima, nesavjesnima, kako bih im dokazala ono što samo savjest može osjetiti. Borba s vjetrenjačama… Nije moje da ikom išta vraćam.A ako te htjednu prevariti – pa, tebi je doista dovoljan Allah; On te podržava Svojom pomoći i vjernicima. (El-Enfal, 62.)Moje je da budem zadovoljna da ne izgubim Gospodara ljudi, a sve njihove halove, svako stanje, da prepustim Njemu Uzvišenom. On sve zna, ja ne znam osim što mi je On dao da znam. Možda se već sljedeći tren pokaju. Sad odlučujem, to će biti moja dova, dova mazluma, da kao što želim sebi da se kajem i da mi bude oprošteno, da i oni uvide, pokaju se, i da im bude oprošteno. Dova mazluma treba biti iskorištena na pravi način, a ne u ljutnji, jer Allah je Lijep, i prima samo ono što je lijepo.Čuvaj se dove mazluma (onaj kome je nepravda učinjena), jer između nje i Allaha nema zastora (tj. ne odbija se). (Buharija, Fethu-l-bari 5/100)A ako ipak budu ustrajni u svom ponašanju, kada mi nanose razne nepravde o kojima volim da ne govorim, sjetit ću se kako je Nuh, alejhis-selam, dovio i svoga Gospodara u osjećaju nemoći i poraza molio:I on je Gospodara svoga zamolio: “Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!” (El-Kamer, 10.)

Na kraju krajeva, svi mi jesmo, htjeli to priznati ili ne, i bili zadovoljni time ili ne, prepušteni Allahovoj Volji i Pravdi. On je, uistinu, o svemu obaviješten. Razlika među ljudima i jeste samo u tome: Da li su svjesni, ili nesvjesni. Jesu li zadovoljni, ili nisu. U zadovoljstvu Allahovom odredbom nije samo čistoća vjere, nego i zdravlje za dušu i tijelo. Smiraj. Najveći gubitnik je onaj koji se suprotstavi neizbježnom, i usprotivi neosporivom.“Iako smo cijelo vrijeme pričale o njoj, ja sam se tokom razgovora pitala o sebi. Poželjela sam da i druge sestre muslimanke osjete snagu suočenja s istinama o nama, nakon koje slijedi olakšanje kakvo samo tevba donosi, i rađa se odlučnost za izgradnjom bolje sebe, spremne za bolja jutra.