Umjesto da ide na maturalnu večer, spremala se za očevu dženazu

Brojna djeca, koja su preživjela genocid u Srebrenici, odrasla su bez oca. Poput Sabine Hodžić Mehmedović, koja je tada imala samo devet godina. Ubijeni su svi muškarci iz njene uže familije, odnosno, njih 13.

Odrastala je u brojnim kolektivnim naseljima, noseći sa sobom sav teret jednog genocida koji je bio i ostao kočnica u svim životnim događajima jer umjesto da ide na maturalnu večer, Sabina se spremala za očevu dženazu.

Porodica Hodžić iz Vlasenice zaštitu je potražila u Srebrenici čijim padom, tog jula zauvijek se rastaju u Šušnjarima. Sabina je sa dvije sestre, majkom i nenom uspjela pobjeći. Posmrtni ostaci oca Sabita pronađeni su 1997. godine kod Cerske, sa još 200 tijela. Identifikovan je i ukopan tek 2004. godine jer njegova supruga nije imala snage za to.

“Svaki put kad je došao Crveni križ da donese neke informacije, ona je pobjegla od kuće. Kada sam ja odrastala i shvatila da moj otac neće više nikada doći, tada sam imala 17 godina, stupila sam u kontakt sa ljudima iz Komemorativnog centra i najavila se da ću doći da ga identifikujem”, priča Sabina Hodžić Mehmedović.

Sabini su ubijeni i djedovi, amidže, dajdže, tetkovi, rođaci. Ukopi i dženaze nizali su se, a njihove tabute nije imao ko nositi. Odrastati i živjeti bez svih njih, bio je hendikep.

“Ja sam se vazda osjećala kao polovina, nikada kao cjelina. Falio mi je moj otac, ta muška snaga, podrška, muški temelj da se možete na njega osloniti. Nama, djeci iz Srebrenice, nikada se nije praštao pad jer smo mi svim silama morali ići naprijed”, ističe Hodžić Mehmedović.

Osim sjećanja, jedine Sabinine uspomene na oca su tabakera i igračka pomoću koje ga je identifikovala, a koju je, pri rastanku, ubacila u očev džep.

“Ovo je kutija u kojoj još uvijek ima njegov duhan. Na poklopcu tabakere pisao je zajedno sa mnom, sjedila sam mu u krilu. On je iscrtavao svoj nadimak „Sabe“. Moj lutak je moja igračka iz Srebrenice koju sam dobila na poklon od svog oca”, otkriva Hodžić Mehmedović.

A i ona je ocu nešto darovala. Knjigu „Mom srebreničkom heroju“ u kojoj je opisala svu svoju bol i patnju.

“Oče moj, oče voljeni, tebe više nema. Moje oči stalno lutaju. Misli su moje s tobom. Nadala sam se da ćeš jednom možda i doći. Da ću ti nasmijana u zagrljaj pohrliti, ali tebe, oče, više ovdje nema. Nikada više ti nećeš doći. Ali jednog dana, oče moj, u tvoj svijet, u bijelom, ja ću tebi doći”…

Nakon lutanja po kolektivnim centrima, Sabina sa majkom i sestrama, odahnula je u vlastitom domu u Tinji kod Srebrenika, udala se i zasnovala porodicu. Nakon 25 godina od genocida, poručuje da je to samo broj jer je ta rana vječna, i nije samo prošlost i sadašnjost, već i budućnost. www.inmedia.ba