U danima genocida, među hiljadama ljudi, nana Mejra prepoznala unuku

Visits: 17 Today: 2

Mejra Mujanović iz Samara kod Zvornika sa sobom nosi priču koja govori o najtežim godinama njenog života i stradanjima u Podrinju.

Mejra Mujanović nas dočekuje na pragu svoje kuće u Samarima kod Zvornika. Sa sobom nosi priču, jednu od brojnih neispričanih, koje zajedno govore o najtežim godinama njihovih života i sudbini bošnjačkog naroda u Podrinju. Sjećanje je vraća u 1993. godinu.

“Godina opsade u Zvorniku je već nekako prošla. Promrzli, željni hljeba i života pod strujom došli smo u Tuzlu. Dvorana Mejdan puna izbjeglica. Vri k’o u loncu. Svi tražimo svoje. Muž Abdulah je pola života radio u Srbiji, prije ranjavanja je samo govorio ‘Vodi djecu, mi ćemo lakše’. Nisam ih mogla ostaviti, a žao mi je bilo i krave, više nego kuće, čini mi se. Obojica su ostali ranjeni. Sin teže, a muž nešto lakše. U Tuzlu smo, preko Sapne, došli pješke iz Cerske. Ne znamo ni kako. Dvojicu mlađih sinova sam povela sa sobom”, prisjeća se Mejra.

Nakon pada Kamenice i Cerske ipak se razdvaja od muža i starijeg sina. Oni ostaju, a ona odlazi u Tuzlu na slobodnu teritoriju.

“Meni to nije bila slobodna teritorija. Kakva može biti sloboda, a pola mene nema, njih dvojica ostali. Pošto je sin bio teže ranjen odvezli su ga u Srebrenicu na konju, a nekoliko dana iza nas došao je i muž. Praveći uštipke na izlaznim vratima dvorane vidjeh ga i isprve pitam: ‘Gdje je Isad’? ‘Morao je ostati’ – jedva je izustio. ‘Nisi ni ti trebao dolaziti’ – odgovorila sam ljutito, ne razmišljajući o svojim riječima”, dodaje Mejra.

Skoro tri godine Mejra se dopisivala sa sinom putem Crvenog križa.

“Jednom mi je napisao da se oženio u Potočarima od ugledne porodice Hafizović. Ne vjerujem dok ne vidim, ali diktiram sinu da piše kako nam je svima drago i da jedva čekamo da ih vidimo. Dobio je i kćerku. U jednom pismu nam je oslikao njenu ruku i napisao da se zove Murveta. Ljubila sam ruku i kvasila suzama pismo.”

“U bebe oči iste kao u mog Isada”

Nakon genocida u Srebrenici, sin polazi preko šume, a snaha Vahdeta i unuka Murveta sjedaju u autobus koji će ih dovesti u Dubrave kod Tuzle.

“Čula sam da su došli, ali kako da ih nađem kad ih i ne znam. Rijeke su ljudi, toliko ljudi sam viđala samo na vašarima u Kamenici. Otišla sam s bratom Fehimom da je nađemo. On je imao auto neko staro. Kao znak prepoznavanja su nam bile dječije pelene. Gdje god da smo ih vidjeli pitali smo da nisu tu. Nismo ih odmah našli. Pošli smo na izlaz, na mostu su stajale dvije žene. Jedna je držala bebu koja je imala samo jednu čarapu na nozi, drugu nije imala. Prolazimo ih i gledam u bebu, komentarišem bratu: ‘U bebe oči iste kao u mog Isada’. Upitasmo ih za prezime, rekoše Hafizović. Sva sam pretrnula. ‘Vahdeta?’ – upitah, samo me zagrlila. Tu smo oplakale i ne čekam dugo pitam za sina Isada. ‘Ništa ne znam, otišao je šumom’ – rekla je. Neće beba u nepoznate ruke. Gledam ručicu još uvijek oslikanu na pismu i ponudim čokoladicu iz humanitarnih paketa. Uze i u neznanju se pruži prema meni”, kroz uzdah se prisjeća svakog detalja.

Prolazi vrijeme. Sin Isad ne dolazi već 70 dana iz Srebrenice.

“Gdje god smo čuli da je neko došao išli smo da pitamo. Niko ne zna tačnu informaciju. Međutim, 72. dan dolazi šest mladića u Tojšiće kod Kalesije. Otišao Abdulah da provjeri. Kaže ne da vojska prići. Obrađuju ih medicinski. Pročitali su imena pristiglih, on je bio šesti. Borba je bila nekoliko mjeseci jer je sanjao dešavanja iz šume. Murveta završila medresu, baš kako ja volim. ‘Udaćeš se ti meni u Sarajevo’ – govorila sam. Udala se još dalje u Hercegovinu. Tri evlada ima. Duša mi na mjestu” završava Mejra svoju priču.

U Samarima opet tišina. Tišinu prekida vjetar. U njemu hiljade svih koji nisu bili na spiskovima ‘onih koji su prešli’. (Nisvet Mujanović | Al Jazeera Balkans)