Tražila je najbolji mehr (vjenčani dar)

Svidjela mi se jedna djevojka. Dugo vremena sretao sam je u čaršiji i u džamiji na svakom vaktu, i odlučio sam otići njenom babi. Primili su me iako sam došao sām. Fina porodica, bogobojazna, Allah im dao svako dobro, baš su me lijepo ugostili… I uz dugi razgovor i sva ta ispitivanja: ko sam, šta sam i odakle sam, babo je pristao da mi dā svoju kćerku, naravno, ako se i ja njoj budem dopao. Emina, krupne oči, osmijeh, Allaha mi, pokupio sav sjaj dunjaluka, stidna kao i uvijek, sjela je pored svog babe, pa kao da je zablistala kad me vidjela, ili mi je to šejtan došaptavao da me umisli.Znala je šta je u pitanju, jer je njena mati, dok smo njen babo i ja uz kahvu razgovarali, otišla po nju. Sigurno joj je i rekla da sam došao da je prosim. Malo sam se začudio kad ju je babo odveo u drugu sobu, rekavši meni da želi da s njom nasamo popriča. Obuzeo me neki strah, možda sam pogriješio što ne povedoh gradskog hodžu da priča umjesto mene, iako je babo izgledao oduševljen kad je čuo moju priču. Kad eto ti babe, ali bez Emine. Onako, s nogu, reče mi: “Pristala je.”

U istom trenutku srce mi skoči haman za kragnu košulje, iste one što sam pozajmio od Meše, sav sretan, kao da mi je dao cijeli dunjaluk, ali kako me usreći njegova prva rečenica, strah u kosti zadala mi je njegova sljedeća rečenica: “Za nekoliko dana pozvat ćemo te, inšallah, da ti kažemo za mehr. Otad me drži neka mučnina i bojazan, koliko će reći, jer, iako radim, nemam prebijene pare osim nešto sitno na banci što sam čuvao za fakultet koji sam imao nijet upisati. Ali, bio sam spreman i njega žrtvovati za Eminu, o kojoj bih mogao danima pričati. Nikada se tako nisam zaljubio…Prošlo je sedam dana i zvali su me. Nisam se baš toliko sredio kao prvi put, ali sam opet stavio svoj najdraži misk i ovaj put obukao svoju bijelu košulju i hlače na peglu, koje mi baš i nisu pristajale jer sam previsok, ali je bilo bitno da izgledam dotjerano. Ovaj put babo me dočekao na avliji, ipak je ljeto, dani, hvala Allahu, svi potaman topli, baš osvježavajući . Malo smo prošetali kroz njihovu, Boga mi, poveliku avliju i nije me pitao ništa novo, osim kako je na poslu i kako je moj babo, za kojeg sam mu rekao da ga nisam dugo vidio i da je bolestan. Moji odgovori bili su kratki, primijetio se strah.

“Znaš, sinko”, reče mi, “moja je kćerka odredila mehr i nadam se da ti neće biti plaho…”, i već tada su mi se noge odsjekle. “Ona bi da, kad se vjenčate, obećaš da ćeš napamet naučiti sure El-Bekara i El-Kehf, jer su joj to najdraže sure…” Nije ni završio, a ja sam ga zagrlio kao svog babu kad mi donese sa posla neke čokoladice i smoki, kao da mi je opet ponovo dao cijeli dunjaluk, subhanallah! Emina, koja je mogla tražiti sve bogatstvo koliko je lijepa, baš ta Emina od mene traži da naučim sure koje već upola znam. Subhanallah, hanuma moja…

Tekst poslao A. C. N-UM