Teška ispovijest Emira Durakovića koji je prije 40 dana zbog korone izgubio dva brata i oca: Moja braća su bila zdrava, bez ikakvog oboljenja

Možda je sudbina mogla biti drugačija za oca Hajrudina i braću Adisa i Harisa da se više znalo o liječenju oboljelih. Teška ispovijest Emira Durakovića o tragediji kroz koju je prošla porodica Duraković. Objavu prenosimo u cijelosti:

– Nakon 40 dana od smrti mojih najmilijih, odlučio sam ukratko ispričati tragični događaj. Ja sam Emir Duraković i moram ispričati istinitu priču kako sam izgubio oca i dvojicu braće u roku od 8 dana od, navodno – virusa korona.

Sve je počelo 25-26.8. dok sam bio na moru u Hrvatskoj i kad sam htio produžiti za Bosnu mama me nazvala i rekla da ne dolazim, da je otac bolestan, a i stariji brat Adis, pa sumnjaju da je korona. Odlučio sam produžiti za Austriju. Otac je imao temperaturu visoku, 39 i do 40 tri dana a stariji brat Adis isto tako. Nisu htjeli da idu u bolnicu jer su mislili da su se prehladili na svadbi koja je bila prije 4 dana. Mislili su da je to sve od klime i hladnog pića. Ja sam uporno govorio idite u bolnicu, a oni kao: “Gdje, kome, nemaš kome otići.”, uvijek su to tvrdili.

U međuvremenu mlađi brat Džemal isto izgubi okus-miris, ali nije imao nikakvih drugih simptoma. Tada počinje sumnja i Džemal odlazi u bolnicu gdje ga zadržavaju, a drugi brat Hari nije mogao gledati više i ode da oca odvuče u bolnicu. Ja sam galamio na njega: “Pa što ti? Pa ti si makar zdrav!”, a on meni: “Šta ću Emire kad niko neće, gdje god se puca, Hari ide na pušku. Znaš kako je, ja ga odvuče kad bi sutra umro!”, to mi odzvanja u ušima uvijek.

Naravno, otac dolazi u bolnicu. Tu ga hitno šalju za Travnik, a iz Travnika za N. Bilu. Stariji brat Adis dolazi i njega isto šalju za Travnik, a Džemal ostaje u Bugojnu. Poslije 3 dana i Hari dobiva blagu temperaturu, odlazi u bolnicu i pošto nema mjesta šalju ga u Travnik (da Bogdo nije ni otišao). Onda ostaje samo telefoniranje jer se nije moglo doći ni do jednog, ma ni prići bolnici, samo telefoni. Naravno, rečeno je da uvijek zove jedan ili dvojica jer ne mogu na 100 poziva odgovarati. Prije nego što će Hari otići u bolnicu, otac je nazvao i samo rekao: “Nisam dobro, nemojte me zvati više, nećemo se moći čuti više.”

Tada je sam odlučio naravno s doktorima u suradnji da ide na respirator. Adis, kažu, došao loših pluća skeniranja su rađena, naravno, samo na rentgenu, jer kod nas je CT nešto što ne postoji za obične ljude. Za Harija kažu super sve, dobro, pluća dobra, na vrijeme je došao. Džemo ništa, od prve infuzije nema nikakvih simptoma. Hitna dolazi po mamu jer sumnjaju da ima koronu, jer je bila s ocem u kontaktu.

Rade joj dva testa, oba negativna, ali oni i dalje daju terapiju jer ima garant koronu i ostaje u Bugojnu u bolnici. Kad god zovemo, pitamo, sve dobro, otac na respiratoru, svi se parametri podudaraju, sve dobro. Brat Adis paniči previše, sve mu smeta (jer je po prirodi uvijek bio takav), nemiran. Kažemo, dajte mu nešto za smirenje, a oni kažu: “Imamo još desetak injekcija, pa ako bude trebalo da budemo na vezi da nabavimo i donesemo.”

Za Harija toliko i ne pitamo jer on piše i komunicira s nama. Mama nikakvih simptoma, prima terapije uz njihovu tvrdnju da ima koronu. Oca očekujemo da se budi.

Samo govore uvijek, brat Adis loš tj. loša pluća, ali je sve rađeno na rentgenu. 31.8. zovemo ujutro, kao i svako jutro tj. stric Kemo zove, i oni priopćavaju da otac nije izdržao, srce mu stalo.

Oca sam spustio u mezar, za dva dana mi je umro brat

Bratu Adisu odmah oduzimaju telefon uz našu suglasnost da ne bi vidio na portalima, ali brat Hari pada u depresiju i teško mu je zbog toga. Zvao sam ga, pričao s njim, pisali porukama, dizao ga iz depresije i jedva smo uspjeli nekako da se smiri.

1.9. spustio sam oca u mezar. 2.9. stric Kemo, stric Fahko i ja odlazimo u Travnik da pričamo s doktorima. U razgovoru s njima kažu da je Adis loše, baš loše, ali sve svjestan i komunikativan, ali previše nervozan i nadati nam se da krene nabolje. Odlazimo u gornju bolnicu gdje je Hari smješten, pričamo s dr. Malikom koji nas uvjerava da je Hari dobro i da ima još dan-dva krizu i gotovo i da on ne da njega u donju bolnicu, jer dole upropaste pacijente. Vraćamo se za Bugojno. Par sati kasnije piše mi brat Hari da ga premještaju u donju bolnicu, ali ne zna zašto jer je on dobro (te poruke i slike sve imam).

Naravno ja i stric Kemo zovemo, oni nam kažu premještaju ga jer se stanje pogoršalo. Kako se pogoršalo i šta? Po čemu su vidjeli, nemam pojma, ali sumnjam da se nekom mjesto pravilo, pa su ga morali izmjestiti, jer ko je god otišao u donju bolnicu, na intenzivnu, nije dobro prošao.

Ujutro, kad su došli tehničari i vidjeli da ga nema, plakali su što su ga dole premjestili (u onakvoj intenzivnoj, što imam na slikama iz Harijevog telefona, nekome bi srce stalo, dok bi ušao).

3.9., ujutro, zovemo, pitamo kako su, kažu Adisa brata moraju priključiti na respirator, da bi sat-dva poslije javili da je umro i tijelo nije primilo respirator.

Šok za šokom. Već mozak zaboravlja oca i okreće se bratu Adisu.

Odmah zovemo da Hariju uzmu telefon, premda je skontao, jer sam mu rekao kad smo Adisu uzeli da ne vidi za oca, a sada njemu uzimaju.

Jedna sestrica kaže da je vidio kad su Adisa brata oživljavali i da je pitao: “Je l’ to moj brat?”, a oni rekli da nije, ali je skontao sve.

Pošto sam izgubio oca i starijeg brata u dogovoru s doktorima odlučujemo da Harija premjestimo u Sarajevo, jer kažu da je tamo sigurnije i bolje.

4.9. Hari stiže u Sarajevo u kliniku Podhrastovi. Oni nam rade CT pluća i kažu da je stigao u lošem stanju i da su odmah naručili neki lijek za njega koji nemaju sve bolnice. Taj lijek je njemu dat već sutradan tj.5.9., mada ne stoji u otpusnom pismu koji lijek i šta.

Ja se vraćam u Austriju da uradim kontrole, pošto sam dobivao gušenje, teško disanje i nisam mogao da jedem nikako, pa ću se vratiti opet za koji dan ako budem ok, jer ne želim da idem u bolnicu u Bugojnu.

U međuvremenu kad god zovemo (ujutro i navečer su rekli da samo jedan zove) i pitamo, sve ok, samo kažu stabilan, komunikativan.

Isti odgovor na pozive

U međuvremenu ne znaju šta će s mamom, jer ima dva testa negativna, a prima terapije. Mamu voze na CT u Travnik i kaže doktor: “To je nešto na plućima, lakša forma, koju je lako za riješit.”, a šta i kako, nemamo pojma. Brat Džemo hoda po bolnici, pozitivan, a nikakvih simptoma.

7.9. zovemo za Harija i kažu opet, stanje i dalje stabilno bez propadanja ikakvih u zadnjih 48 sati i očekuju napredak, jer je jeo nešto, vodu pije i prvi put nakon 6 do 7 dana imao je nuždu.

8.9 zovemo ujutro kažu: “Preminuo oko 45 minuta iza ponoći.” Pitamo: “Šta? Kako?”, kažu pogoršalo se stanje, priključivali neki aparat i tromboza pluća. Nisu mogli ništa učiniti da ga spase. Ja doživljavam šok, noge mi otkazuju i dobivam napad i gušenje, pa me voze u bolnicu u Salzburgu gdje doktori prave detaljne preglede i nalaze mi s rengenom fleku na desnom plućnom krilu i zadržavaju me u bolnici.

Ispituju me šta je bilo. Ja im pričam, oni po tri puta pitaju, jer ne vjeruju. Dovode mi psihijatra, jer misle da sam lud, da sam skren’o, da buncam, jer je to nemoguće da od korone, kako kažu, izgubim oca i 2 brata u osam dana.

Kad su shvatili da je istina, odmah dolazi pitanje: “Pa čime ih liječe, šta im rade u Bosni, ima li doktora u Bosni.” Taj dan, najmlađi brat, Džemo izlazi iz izolacije, jer je pušten iz bolnice prije 4 dana i neće više da ga testiraju, kažu dobro si ti, a i trošak je da te opet testiramo. Mama i dalje super, dobro, ništa ne osjeća, mada je borba bila da joj šećer smanje, jer je bio 31, nervoza, naravno. Sutra dan meni rade CT pluća koji je čist i nema ništa.

Dolazi doktor pa mi objašnjava da rentgen nije nikad siguran, jer ako ne uzmeš dovoljno zraka, prilikom slikanja, to se pojavi. A sad ja se pitam ko je od mojih mogao zrak uzeti a svi nalazi rentgenom rađeni i udarani s terapijama nekim i kisikom, iz onako zahrđali flaša, što imam slike i video, pa se pitaš ko zna šta je i bilo prije u onim flašama.

Pokazujem slike u Austriji, ljudi ne vjeruju. 1000 pitanja, a samo jedan odgovor: NJIH NEMA. Šta najviše boli, što nikom nisu dali da vidi mejta. Ja sam tražio staklo na sanduk, kažu, nemoguće u bolnicu ući, ja bih kupio odijelo, opet nemoguće.

Nikog ne možeš pitati, nit’ ko hoće da objasni šta se desilo; tko je kopčao brata starijeg na respirator, je li taj znao šta radi, kakav je respirator, jer kad pričam s doktorima u Austriji, kažu nemoguće, jer za respirator treba stručnjak koji mora znati kako i koliko dozirati i mora biti nad njim 24 sata, jer ako zafali zraka ili dodate previše, gubite pacijenata.

Zašto svi šute za brata Harija; tko ga je kopčao, kako i na koji aparat? Rađen je CT taj dan. Gdje su slike? Vidi li se taj trom? 1000 pitanja, nigdje odgovora, samo otpusna pisma koja su napisali kako njima paše. Ja sumnjam u naše medicinsko osoblje, u naš zdravstveni sistem, jer sam uvjeren da su ostali kući makar bi od trojice, dvojica bili živi.

Kad je mama došla iz bolnice, a i brat Džemo, nisam ih mogao prepoznati. To su bili drugi ljudi, kao da nisu oni, samo pričaju, pričaju. Ja sam mislio da su skrenuli, jer sam to vidio kad sam s bratom Harijem pričao, dok je bio u Travniku, kao da nije sav svoj od tih terapija što su dobivali.

Govorio je, kad primim terapiju, sav se oduzmem i ruke i noge. I to je trajalo, i s mamom i bratom Džemom, 4-5 dana i onda su se opet vratili na isto.

Ovo sam morao napisati radi nekih komentara po portalima i izmišljotina.

Ovo je ukratko cijela istina. Savjetovao bi sve koji mogu, da bježe iz Bosne, ako ne radi sebe, onda radi svoje djece, jer ne d’o Bog nikom da se liječi u Bosni, pogotovo u Travniku. Mi znamo našu bol koju nosimo i mogu samo reći nikad se nikom ne ponovilo.

Samo u jedno sam uvjeren; za sve je krivo zdravstvo i zdravstveni sustav, jer više pa i nema naših dobrih doktora, nema, nažalost, jer koji su valjali i otišli su, jer ih je sustav otjerao, a na nama, odnosno na vama se uče neki doktori koji ni injekciju ne znaju dati, koji nikad nisu čuli za respirator, a kamoli šta drugo. Neko ih fali, naravno, jer nema druge opcije, kako mi kaže jedan iz obitelji: “Nemoj Emire nikog’ optuživati, ako nama šta bude nećemo se imati ni ovdje liječiti. Kako nam je, tako je.”

Uglavnom, priče po gradu, da je neko bio bolestan, su neistinite, jer su moja braća bila zdrava, bez ikakvog oboljenja, a otac je imao predinfarktno stanje prije 16 godina, ali je bio zdrav organizam i zdrav čovjek. Izvinjavam se ako sam negdje neki datum pogrešno napisao ili sat, ali tako je bilo i to je istinita priča, rekao je Emir Duraković piše AkifAgic.

www.bh-index.info