„Šta hoće ona, bolje bi joj bilo da pravi ručak, šta ima ona da priča o islamu!!“

Piše za saff.ba: Nedim Botić

Upitamo li se ikada kako je biti žena muslimanka u današnjem vremenu, u vremenu kada brojne države pokreću borbu protiv hidžaba/nikaba, odnosno u vremenu kada se poduzima sve da se uskrate i ona najosnovnija ljudska prava muslimanke?Rijetki su oni koji razmišljaju koliko je teško staviti hidžab/nikab i nositi ga, pa biti često puta odbačen od najbliže porodice, nemati mogućnost zaposlenja niti osnovna ljudska prava; mislite li da je lahko trpiti svakodnevne uvrede, vrijeđanja, napade, ne samo na vašu ličnost, već i vaše djece i supruga?Mislimo li da je ženama lahko u vremenu kad te sve zove: ‘Hodi ovamo, budi nepokoran Allahu’, a one ponosno kažu: „Ne, mi volimo Allaha više od dunjaluka, više od prolaznih njegovih čari. Vjera je naša, naš život i ponos, i ništa nam od nje nije preče”!Koliko li samo ta krhka i nježna bića puno žrtvuju za vjeru islam, ponosno i dostojanstveno na svojim plećima noseći tolike obaveze, mašaAllah, ali zapitajmo se šta se dešava s nama, muškom polovinom ummeta?

Da li se u nama krije makar i djelić snage koje ove vjernice pokazuju? Da li bismo mogli da makar jedan dan otrpimo ono s čim se vjernice svaki dan susreću, ili bismo poklekli već na prvom koraku? Umjesto da im se olakšaju brojna iskušenja, nerijetko se događa da muška polovina ovog ummeta svojim neprimjerenim odnosom na njihova krhka i opterećena leđa tovari još iskušenja.Nažalost, nerijetko se među vjernicima čuju riječi koje omalovažavaju ženski rod, njihov doprinos islamu, i ograničavanje njihove uloge samo na jednu sferu: „Ma šta hoće ona, šta će? Bolje bi bilo da pravi ručak, ‘mjesto da vazi o islamu! Ko je njoj dao za pravo da govori i o čemu, osim o kuhanju i pranju! Šta ima ona da uči, da se obrazuje, halo! Ama, meni neće žena naređivati, nije ni mom babi, pa neće ni meni! Zna se koje gazda, i čija je zadnja!”Takvo ponašanje je zbilja žalosno, i vodi samo u daljnje cijepanje ionako previše podijeljenog vjerničkog tijela, te sijanju smutnje i razdora među muslimanskim porodicama.

Kaže se da je srce posuda, iz koje na jezik izlazi ono čime je napunjena. Stoga odmah da bude jasno: prethodno citiran vid govora o nekom insanu, a pogotovo o vjernicama, ne samo da nema nikakve veze s islamom i ahlakom, već ukazuje na akutni problem: džahilijjet se nije očistio iz mnogih naših srca. Ovakve i slične tvrdnje su odraz balkanskog, džahilskog mentaliteta koji smo naslijedili od naših predaka udaljenih od vjere, ali s njima očito nismo raskrstili.Omalovažavanje ženskog roda, kao inferiornog i zaostalog, samo ukazuje na probleme kod osobe koja takve stvari govori, te oholost u njenoj duši: “Oholost je odbijanje istine i potcjenjivanje ljudi.” (Muslim)

SubhanAllah, zar zaboravljamo da se vjernice muslimanke samim svojim izgledom i šerijatskim odijevanjem na najljepši način predstavljaju islam, i to bez ijedne izgovorene riječi; mnoge od njih su svjetli primjeri imana i vjerovanja, požrtvovnosti i borbe na Allahovom putu. Nije pretjerano reći da su one istinski biseri islama, koje bude nadu u bolje sutra našeg ummeta.Zato je neophodno da našim majkama, sestrama, suprugama, kćerkama ukažemo mjesto i čast koja im po islamu pripada, da u njima vidimo heroje islama i njegove perjanice, odgojiteljice i islamske misionare, da se prema njima odnosimo pažljivo i s respektom shodno naredbama našeg Gospodara i sunnetu Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Omogućimo im da budu naša pogonska snaga.