Siromašni bogataši i bogati siromasi (skica za život čovjeka u dijaspori)

Prije nekoliko godina sam u grupi ljudi koji žive u dijaspori opisivao život siromašnih bogataša i bogatih siromaha.
Neko bi mogao pomisliti da se radi o istoj vrsti ljudi, ali, vjerujte, uopće nije tako. Radi se o dijametralno suprotnom shvatanju života i načinu življenja.
Govorio sam o čovjeku koji radi 25, 30 ili više godina, negdje na bogatom Zapadu, i za svo to vrijeme živi u skromnom i ispodprosječnom stanu za uvjete zemlje u kojoj živi i radi. Ustvari, radi i živi, jer više radi nego što živi. Jeftinije je i, po njegovoj logici, bolje se malo stisnuti i plaćati manje, nego imati komociju i plaćati više. I ženu je zaposlio, jer što bi bezveze sjedila kod kuće kada može (za)raditi. Njoj je to bilo, na neki način, drago jer će izaći iz kuće i prestaće slušati prigovaranja da samo on pare u kuću donosi i da se mora voditi računa kako i koliko se troši. To što su (gotovo) svi kućni poslovi i dalje ostali na njenim plećima je bilo proporcionalno manje bolno od zadovoljstva da i ona zarađuje i kućnom budžetu privređuje. On se povezao sa nekim lokalnim ljudima i često zna, nakon posla, ići raditi i “nacrno” zaraditi koju stotinu više. Zauhar je.
Pošto su špar-majstori, jako vode računa o sniženim cijenama, rasprodajama, a primjer brige da ne rasipaju novac jeste i to da godinama kupuju u obližnjoj trgovini kruh od jučer. Sračunali su da je jeftinije, dok su na odmoru u zavičaju, napraviti tarhanu, ponijeti domaćeg graha, meda i kahve i natrpati auto do vrha. O drugome da i ne govorimo.
Ubrzo su skontali koliko im može biti novaca za svakodnevne potrebe, te su otvorili dodatni račun na banci i sav višak prebacivali na to špar-konto. Prvo je to bilo kako bi kupili auto, pa onda da prave kuću, pa da kupe stan,… a kada se sve to pokupovalo onda su nastavili šparati – onako. Ko zna za šta će trebati!
Ako bi se pojavio neki nepredviđeni i neplanirani trošak, pokušavali su dodano iskombinirati rashode za taj mjesec, a da ne diraju cifru koja je morala da svakog mjeseca raste i raste. To kao da nije naše, znao bi on govoriti ženi i djeci kada su već odrasla i počinjali, po njegovoj procjeni, trošiti prekomjerno. Istini za volju, na djecu je bio slab i gotovo da nikada nije žalio na njih potrošiti novac. Ali, kad bolje razmislim, žalio je on… ali ga nisu pitali i nije ništa mogao nego da se pomiri sa sudbinom.
Dane godišnjih odmora provodili su u mjestu gdje je rođen (u Bosni, Sandžaku, Kosovu, Makedoniji,…). Nigdje nisu putovali jer je to nepotrebni trošak. Možda bi mogao isplanirati da ode na hadž, jer se to ipak mora, ali sve računa da će to biti jednostavnije kada ode u penziju, govorio je.
E, hajde da vidimo gdje troši novac.
Nikada nije žalio dati novac na dobro auto. Otprilike svako 5-6 godina uzima novo ili gotovo novo a ono “staro” daje u račun i namiri razliku. Od kako je žena počela raditi kupio je i jedno malo da se može prebaciti s njim na posao i s posla. Pošto je našao stan da može do firme pješke ili biciklom, ono lijepo i luksuzno auto je uglavnom u garaži. Ono se izveze iz garaže kada je lijepo vrijeme i kada se ide na ferije. U prosjeku on godišnje napravi maksimalno 10-tak hiljada kilometara jer će auto sa manje kilometara moći bolje prodati kada ga bude mijenjao za novije.
U rodnom selu je napravio kuću. Najbolju i najveću. Od tri sprata. Godinama je prebacivao i vozio kvalitetnije materijale i ugrađivao ih u kuću. Teško je mogao naći majstora po volji jer gotovo niko nije radio dovoljno precizno, kvalitetno i malo se ko držao dogovorenog pa je odlučio da sam radi sve što je mogao bez nekoga.
Na kući ima uvijek nešto raditi, govorio je. Godinama je godišje odmore koristio da gradi i ugrađuje, a onda je počeo da dograđuje i mijenja. Uspio bi odvojiti dan ili dva da posjeti rodbinu i to najčešće kada bi bile svadbe ili dženaze.
Kada su mu se godine penzije počele osmjehivati ono špar-konto je postalo dovoljno da počne razmišljati o kupovini kuće za sebe i sinove. Sinovi su se složili da dobiju svaki po stan i rekli da će učestvovati koliko mogu. Znao je on da od toga nema neke velike fajde, ali šta će, njegova su djeca – kome će kupiti ako neće njima.
Uzeo je kuću sa tri stana. Sebi i ženi je uzeo onaj najmanji u potkrovlju. Dok je i tu kuću utegao i renovirao, već je počeo pripremati dokumentaciju za penziju.
I, konačno je došao dan da se penzioniše. Da se vrati svojoj kući i svojoj zemlji i da uživa u penziji. Ali, daleko će to biti od uživanja. Prije starosne penzije, na nekoliko godina, dobio je jedan dio invalidske rente jer je imao problema sa kičmom. Dobio je šećer, a problem sa želucem ima od rane mladosti. Žena je bila još bolesnija od njega. Trka živa – sad u firmu, sad u stan, sad u zavičaj, vuci dolje, vuci odozdo – uzelo je svoj danak. Pet-šest godina pred penziju, vukla se po doktorima i komisijama. Ruku na srce mogla je ona raditi i bilo bi joj skoro lakše, ali je morala čuvati unučad kako bi snahe mogle raditi. Idi doktoru, čuvaj djecu, muči se sa migrenom. Godinama je pila tablete protiv visokog pritiska.
Odlaskom u penziju mogao se ostvariti san da se vrate u zavičaj i da žive i uživaju u kući i imanju u koje su bar 20 godina života uložili, ali sve češći zdravstveni problemi su ih natjerali da promjene prethodne planove. Stan iz potkrovlja, koji su mislili izdavati pod kiriju, nakon što se vrate u zavičaj, ipak su odlučili zadržati. Djeca su krenula svako svojim putem. Uvjeravali su se da to rade zbog boljih doktora. Žena je govorila da ne može bez unučadi. Kada bi bio raspoložen govorio bi: “Ja sam i dolje i ovdje.” a kada bi ga bolest mučila govorio bi: “Nisam ja ni dolje ni ovdje. Nema me ni tamo ni ovamo.”
Kuća je zjapila uglavnom prazna. Kada dođu u zavičaj dovoljna im je bila jedna soba. “Kamo sreće”, govorila bi mu žena, “da smo napravili kakvu manju kuhinju i sobicu negdje. Ne mogu ja ovo čistiti i održavati.”
Djeca i unučad kada dođu, jednom ili dvaput godišnje, slabo o bilo čemu brinu, a kada krenu nazad iza sebe najčešće ostave rusvaj. Znali bi kazati: “Babo/dido, to ti polako… Nemoj žuriti. Bolje da se imaš čim zanimati nego da samo sjediš.”
Nakon godinu dvije, djeca mu rekoše da nemaju oni vremena da održavaju kuću. Hoće da se isele i da žive u većem i novijem stanu. Predlažu mu da proda kuću, jer ko zna šta će biti sutra i kako će nekretnine da se kreću. Pare od kuće mogu uložiti u nove stanove, a za ostatak će uzeti kredite. A onaj stan, pa u njemu skoro da i nisi bio. Možeš kod nas kada dođeš, govorili su mu.
Vidio je on koliko je sati. Ali, šta će. Sva su djeca danas takva.
Prodao je kuću, podijelio novac sinovima i kćerima. Sve rijeđe je išao tamo, a sve više bio tamo gdje je prvi put zaplakao, nasmijao se, prohodao i gdje će, Bog zna, završiti svoje ovodunjalučko putešestvije.
Pitate se je li živ?
Jeste. Živ je i on i žena mu, i djeca mu, a i mi smo živi.
Ima on još prilike povući dobrih poteza i bar neke greške, pogrešne odluke i lošu računicu svesti da bude najbolje što je moguće.
Hoće li to on uraditi, ne znam. Hoćete li vi to uraditi, isto, ne znam.
Ali znam da životi mnogih liče na život ovog bezimenog čovjeka i njegove žene. Dajte mu ime kako hoćete. Možda da mu date i svoje ime jer dobar dio priče se možda podudara i sa vašim životima.
Ovo je već predugo za čitanje tako da ću priču o siromašnom bogatašu ostaviti za neki drugi put. Ona će vjerovatno biti manje interesantna.
(30.11.2019.)

Sabahudin Sijamhodžić