‘REKLI SU MI DA JE MRTVA, ALI ČULA SAM NJEN PLAČ’: 20 GODINA TRAŽE NESTALU KĆERKU, VJERUJU DA JE UKRADENA IZ PORODILIŠTA

Ristići 20 godina traže nestalu kćerku i nadaju se da liči na sestru… Možda će se mlađa prepoznati u starijoj…

Idite, dijete vam je mrtvo, imate drugo kući, rekli su Žaklini Ristić ljekari, otpustivši je iz bolnice nekoliko sati nakon porođaja. Muž i ona, izbjeglice bez srbijanskog državljanstva, nisu imali čak ni pravo da vide bebu, koju je bolnica insistirala da sama sahrani, piše Telegraf.rs.

No, u dvije decenije nije prošao dan, a da nisu pomislili na svoju mlađu kćerku, rođenu usred bombardovanja u Sremskoj Mitrovici.

Ristići su jedna od brojnih porodica koje vjeruju da im je dijete oteto po rođenju. Ako je, kako vjeruju, živa, njihova beba će u maju napuniti 20 godina. Gledajući svoju prelijepu stariju kćerku Nevenu, roditelji se neizbkežno pitaju da li dvije sestre liče? I da li bi krv umjela da se prepozna? Zadnjih mjeseci oni dijele Neveninu sliku na društvenim mrežama, uz nadu da će neko uočiti sličnosti među djevojkama. Roditelji se nadaju da sestre liče i da će se prepoznati…

– U Srbiju smo izbjegli iz Hrvatske i pronašli smještaj u Sremskoj Mitrovici. U noći između 11. i 12. maja 1999. godine, plodna voda je počela da mi curi, te sam otišla u bolnicu na pregled. Kao izbjeglica, nisam imala zdravstveno osiguranje – započinje priču Žaklina, koja je pobjegla od rata u Srbiju, samo da bi je u matičnoj zemlji sačekao veći užas.

U bolnici su joj uradili ultrazvuk, koji je pokazao da je dovoljno plodne vode ostalo i da se beba opet normalno razvija.

– Beba je vitalna – rekao mi je doktor i istog trena se okrenuo se ka jednoj ženi i muškarcu, koji su tu stajali “u civilu”. Kazao im je: “Kod ove žene je djevojčica”. Mislila sam tada da su i oni ginekolozi, ali ne – to su bili ljudi koji su izgubili dijete.

U bolnici su rekli da mora tu da ostane, a bombardovanje Beograda naveli kao razlog. Smjestili su je na krevet u podrum.

– Na svaka dva-tri sata davali su mi po injekciju. Kada sam pitala zašto, sestra je rekla: “Šuti, nemaš ni zdravstvenu knjižicu”. Mnogo su me ispitivali: odakle dolazim, koju školu sam završila, bračno stanje, da li je bilo genetskih i srčanih bolesti ili anomalija u našoj porodici. Ležala sam, bez kontrakcija, cijeli naredni dan. Sestra je sutradan došla da vidi ima li izgleda za porođaj, no ništa. Moja beba se povremeno pomjerala, plodna voda više nije oticala. Sve je bilo u redu, ali bolničko osoblje je forsiralo porođaj.

U noći između 13. i 14. maja dežurna sestra ju je odvela u drugu sobu, ponovo joj dala injekciju i Žaklina je počela da se porađa.

– Rodila sam dijete u 27. nedelji trudnoće, prirodnim putem. Dali su mi nešto u venu, zbog čega sam se osjećala opitom i bez emocija. Pokazali su mi na tren bebu – fetus ljubičaste kože. Pomislila sam samo: “To nije moje dijete” i odmah iza prvih vrata čula bebu kako plače. Ponovo su se pojavili oni ljudi u civilu… Pogledala sam na sat, bilo je 4 ujutru…

Istovremeno, medicinska sestra joj je nutkala da potpiše papir, „jer joj je dijete umrlo“.

– A ja i dalje čujem plač. Ustajem, bez emocija sa kreveta, i vidim dvije sestre kako nose bebu prema liftu. Ja brzo za njima, ali vrata lifta su se zatvorila. Niko se u to doba nije porodio osim mene. No droga je radila svoje i ja sam se, bez trunke tuge, vratila u podrum. Ujutro su mi tražili da napustim bolnicu i da za šest dana dođem po nalaz placente. Otpustili su me isti dan, svega pet sati od porođaja.

Da su njena sjećanja izmijenili bol i lijekovi, Žaklina ne poriče. No, kada su njeni roditelji ujutro stigli u bolnicu, sestre su im pokazale djevojčicu za koju su rekle da je njihova unuka.

– Moji roditelji su videli bebu, da bi meni nešto kasnije ponovili kako je dijete umrlo. Kada je moj muž tražio da vidimo tijelo, rekli su nam da to nije moguće. Rekli su: “Imate već jedno dijete kod kuće, mi ćemo finansirati pokop, a vi čekajte papire na kućnu adresu”.

Ti papiri nikada nisu stigli. Ali i bez njih, majčinski instinkt i čudne okolnosti koje su pratile porođaj, govorile su ovoj ženi da sa rođenjem njene druge kćerke nije sve čisto.

– Shvatite, to je bilo vrijeme kada si vjerovao ljekarima. Ništa tada nismo mogli da uradimo – nismo imali novca, ni državljanstvo. Promijenili smo tri države, primanja su nam bila vrlo mala, ali ni poslije 19 godina nismo zaboravili našu bebu, koja je sada već odrasla djevojka. I zato sam prošle godine krenula u potragu, barem za tim papirima koja mi nikada nisu stigli.Papiri koje su dobili su nepotpuni, na izvodu iz Matične knjige rođenih fali JMBG. Beba je, po papirima, bila živa 10 minuta. U matičnoj službi dali su joj izvod iz Matične knjige rođenih, za dijete koje nema ime, a podaci roditelja su nepotpuni.

Za izvod iz Matične knjige umrlih rekli su mi da čekam, jer ga traže u arhivi. Ni potvrdu smrti nisu mogli da nađu, ali kada sam insistirala, izdali su je nakon pet dana – na njoj svjež rukopis, nema pečata bolnice, ni imena oca, dijagnoze, obdukcionog nalaza. Na izvodu umrlih nema moj JMBG, a stoji da je državljanstvo SFRJ bebe, koje tada nije ni postojalo. U bolničkim papirima nema podataka sa obdukcije, sporvodnice smrti, krematorijumskih kalupa. Ni za grobno mjesto nismo dobili potvrdu.

Žaklini su po porođaju pokazali “ljubičasti fetus”, a u papirima stoji da je dijete rođeno živo. Prorodica Ristić se u međuvremenu preselila u Nemačku.

– I šta sada čovjek iz ovoga može da zaključi? Moje dijete nije među mrtvima, a nije moglo da ispari sa lica zemlje. Pa gdje je? Može biti samo među živima! Ja osjećam da je ona živa i živim u nadi da ću je pronaći.

Već decenijama ogroman broj roditelja sumnja da su njihova djeca oduzeta po rođenju i lažno proglašena mrtvom. Rečenica “mlada si, rađat ćeš još” prati gotovo svaku ispovijest, a majke i očevi više nisu sigurni je li u njihovom slučaju ta utjeha bila iskrena ili pokušaj da ih odgovore od toga da preuzmu tijelo svoje bebe.

(Hayat/Foto: Facebook)