Razmišljala sam o samoubistvu…

Htjela bih s vama podjeliti svoju priču o događajima koji su mi se desili uoči ramazana prošle godine u nadi da će nekome biti od pomoći, ako Bog da. Prvo da vam ispričam da imam 31 god. i da nikad prije nisam redovito klanjala niti sam postila, niti išta drugo, osim što sam povremeno Allahu upućivala dove samo onda kada mi je nešto trebalo, a i to je bilo jako rijetko. Samo Allah swt zna kolike sam grijehe natovarila na sebe sve te godine, za koje sam tako malo tražila oproštaj. Isto tako u životu mi nikad nije bilo lahko. Dešavale su mi se loše stvari i iz godine u godinu je bivalo sve gore. Došlo je do trenutka da sam osjećala da nema izlaza iz loše situacije u kojoj se nalazim. Nisam vidjela niti jedan put kojim bih krenula niti se nazirao ikakav spas. Zamrzila sam dunjaluk i više mi se nije živjelo, osjećala sam kao da je sva radost nestala iz ovoga svijeta i ništa me više nije veselilo. Sve više sam razmišljala o tome kako želim umrijeti i da napokon prestane ova agonija.

Kada bih izlazila iz kuće hvatao me neki strah i nemir. Bojala sam se svakog novog dana i onoga što bi mogao donjeti. Bila sam depresivna i razmišljala sam o samoubojstvu. Htjela sam se riješiti svih problema i ljudi. Nebi se ubila, ali takve misli su me obuzimale sve više i tonula sam sve dublje i koliko god sam pokušavala, nisam se mogla tome otrgnuti. Samo nekoliko dana pred sam ramazan, poginula mi je draga osoba iz obitelji, bila je mlada i dobra. Toliko me je pogodila njegova smrt da sam se napokon pokajala.. Počela sam klanjati, postiti i svaki dan sam čitala Kuran u kojem sam našla utjehu.. Shvatila sam “da je čovjek zaista na gubitku osim onih koji vjeruju i dobra djela čine” kako je Allah swt rekao.

Prošao je ramazan, a ja sam se počela pripremati za onaj svijet, oslanjala sam se na Allaha za svaku stvar iako sam i dalje ponekad imala one loše i ružne misli. Tada sam jednu noć sanjala kako čitam prijevod Kurana i pročitala sam rečenicu koji je odprilike glasila ovako “oni koji počine samoubojstvo biti će zauvijek daleko od Allaha, na užasnom mjestu sami gdje se ne osjeća ni najmanje njegova prisitnost ili blizina” tako je odprilike glasila rečenica koju sam usnila. Nisam toliko obraćala pažnju na taj san, ali sam se počela truditi još više u činjenju ibadeta. Došlo je ljeto i obavljao se obred hadža, ja sam iz svoje kuće preko interneta pratila live događanja u Medini. Vidjela sam da je taj dan padala obilna kiša. Ja sam taj dan Arefata postila, iako nisam čula alarm za ustajanje na sehur, odlučila sam bila da ću postiti. Cijeli dan sam provela u traženju oprosta i upućivanju dova Uzvišenom Allahu.

Hvala Allahu imam osjećaj da me je Allah swt izliječio jer od idućeg dana sam bila druga osoba, od tad nemam ružne misli niti razmišljam o ružnim stvarima. Iako se još uvijek nalazim u istim životnim okolnostima, sada sam sretnija nego ikad jer imam Allaha kao najboljeg pomača i pomoći ću si onako kako je On naredio, saburom i namazom InshaAllah.

Za kraj bih samo citirala Allahov govor iz Kur’ana gdje kaže u suri An Nur:

  1. A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe- a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava-
  2. ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedna iznad drugih, prst se pred okom ne vidi- a onaj kome Allah ne da svjetlo, neće svjetla ni imati
  3. zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih: svi znaju kako će mu se moliti i kako će ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade.

Molim Allaha da nam pomogne svima. n-um