RAMAZANNajljepši iftar koji pamtim (tužna i poučna priča)

RAMAZANNajljepši iftar koji pamtim (tužna i poučna priča)
Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
FacebookViberWhatsAppTwitterTelegramEmailFacebook MessengerCopy LinkPodijeli
Organizovati iftar, okupiti porodicu, drage ljude ili jednostavno počastiti postače je posebno zadovoljstvo. Tada se svako od nas trudi da uljepša kuću, pripremi raznolika jela, poslastice, sokove itd. Mnogim iftarima sam prisustvovao i svaki je ostao u lijepom sjećanju, ali ovaj je vjerujte mi poseban.

Prije nekoliko godina nakon namaza dok sam se selamio sa džematlijama jedan od njih mi uz selam reče da bi volio samnom kasnije porazgovarati. Po izlasku iz džamije me čekao, a za ruku je čuvao malog sina koji je došao sa njim na namaz. „Kod mene je mal’ stan i ne mogu primiti puno gosta pa sam htio samo tebe da pozovem na iftar, a da moja hanuma dođe kod tvoje. Da li bi ti to odgovaralo?“ Bilo mi je drago jer je bio ovako direktan i otvoren pa sam sa radošću prihvatio njegov poziv i organizaciju za iftar, a kod njega sam vidio veliku sreću zbog toga. Dogovorili smo dan kada bi nam po rasporedu odgovaralo i razišli se. Svakim namazom kada bi se sreli do tog dogovorenog dana, spomenuo bi mi kako se raduje jer će me ugostiti.

Kako je to više običaj, negoli potreba da se nastoji imati neka raznovrsnost na stolu otišao sam u kupovinu i uzeo namirnice za taj iftar. Dogovorili smo se da dođem u džamiju na akšam, a nakon toga ćemo otići do njegove kuće u kojoj do sada nisam imao priliku biti. Birao sam kombinaciju odjeće koju ću obući i dao posebnu pažnju poklonu koji ću ponijeti jer sam želio da tom bratu uljepšam iftar time što će vidjeti da sam se posvetio svakom detalju.

Nakon namaza mi je žurno prišao, sav sretan jer je došao taj iftar u kojem će me ugostiti. Na svemu se moglo vidjeti koliko se radovao. Došli smo u njegovu kuću gdje mi je poželio dobrodošlicu i pokazao mi moje mjesto koje je pripremio na sečiji. Tanjiri su već bili na stolu, hurme, bokal vode i čaše. Ponudio me opet hurmama prije jela dok je sipao vodu. Do tada, ja navikao na hurme iz Saudije koje bi mi brat poslao prije ramazana, a sada sam uživao u hurmama kojima nisam pridavao pažnju ni ukusom ni izgledom. Iz pristojnosti, nisam želio da odbijem, iako mi se baš i nisu sviđale, ali njegovom osmijehu nisam mogao odoljeti. Nasuo mi je tanjir supe i započeo sa iftarom. Poslije ljetnog dana bez hrane i vode očekivao sam hladne sokove, kiselu vodu, lubenicu, ali moj brat me poslužio vodom. Pojeo sam supu i udaljio se od tanjira očekujući neko od jela „ramazanske trpeze“. Podigao je glavu, nasmješio mi se i vidjevši da sam pojeo supu, ponovo mi je nasuo još jedan tanjir iste te supe.

Gledao sam u tanjir sa supom i proživljavao ponovo sav film… Od trena kada me poselamio, odvojio od džemata, zamolio da dođem sam, zamolio da ugosim njegovu hanunu, njegova sreća, njegova nada u očekivanju tog iftara pa do one hurme koju sam jeo, a da sam mislio kako mi se ne sviđa… Shvatio sam da nema drugog jela, da je supa jedino na stolu. Shvatio sam da je to njegov maksimum kojim me može počastiti! Stidio sam se sam sebe. Stidio sam se Gospodara zbog svih blagodati koje imam. Pomislio sam „Gospodaru moj, kako će se osjetiti njegova hanuma kada bude ugošćena po nama nametnutim, a usvojenim standardima društva kada je iftar u pitanju?“ Obuzela me tuga, stid i neprijatnost, a nisam želio da to on primjeti. Drugi tanjir sam jeo jako dugo i gledao sam da on završi sa iftarom, a onda da i ja ispraznim tanjir. Upitao me opet ako se nisam najeo da mi naspe još jedan, a ja sam se suzdržavao da ne zaplačem od pomješanih osječaja.

Pospremio je sto i donio nam kahvu, a onda je pogledao u svog malo sinčića i rekao mu da ćemo sada jesti kolače. Radost tog djeteta na pojam da će jesti kolač je teško opisati osim sjećanjem da je trčao od jednog do drugog kraja sobe radujući se. Poslužio mi je šoljicu sa kahvom i otkrio tanjirić sa „kolačima“. Okretao sam se u stranu kako nebi vidio moje lice. Skrivao sam plačne oči izazvane svime, a sada i suhim kolačem koji čak nije imao ni okus dok je njegov mali sinčić sa druge strane neopisivo uživao u slasti tog istog „kolača“. Na licu tog domaćina, tog brata koji me naučio lekciju o dobrodošlici, načinu kako ugostiti gosta, o pravim vrijednostima iftara, sam vidio kako se ustručava da uzme kolač sa tog tanjira što radi mene, što radi svog sina koji će biti uskraćen ukoliko on pojede ijedan.

To je bio iftar koji ću pamtiti dok sam živ. Iftar koji me naučio da je stvarna vrijednost u želji insana da te ugosti bez obzira koliko imao! To je iftar kojeg se sjetim svakog ramazana sa željom i pažnjom da nikada više ne budem ohol kao do tada.. jedini iftar koji me rastuži i danas, a ujedno izmami osmijeh i dovu za tog insana!

Autor: Harun Delić n-um