Pročitajte šta se dogodilo kada je objavljen prvi prijevod Kur’ana u Evropi

Preveo: Abdullah Nasup

Objavititi prijevod Kur’an i učiniti ga dostupnim u zapadnoj Evropi bilo je opasno u šesnaestom vijeku, jer je Kur’an imao snagu da „zbuni i zavede kršćanske vjernike“. Tako su, barem, smatrali protestantski gradski vijećnici u Bazelu 1542. godine, kada su nakratko zatvorili vlasnika lokalne štamparije jer je najavio da planira objaviti latinski prijevod muslimanske svete knjige ( prvi prijevod Kur’ana urađen je još 1143. godine u Španiji, ali ostao je skriven, za unutarnje crkvene potrebe, punih 400 godina, sve do 1543. godine). Protestantski reformator Martin Luther intervenirao je i spasio projekat. Kao rezultat toga, 1543., Kur’an je postao dostupan evropskim intelektualcima, koji su ga, većinoma, proučavali kako bi ga bolje razumjeli s ciljem borbe protiv islama. Bilo je i drugih, međutim, koji su koristili svoje čitanje Kur’ana radi propitivanje kršćanskog nauka. Katalonski polimat (svestrani naučnik) i teolog Michael Servetus (poznat i kao Miguel Servet, Miguel de Villanueva) brojne kur’anske argumente koristio je u svom antitrinitarnom traktatu (kritika dogme trojstva), Christianismi restitutio (1553.), u kojem je Muhammeda nazvao pravim reformatorom koji je propovijedao povratak čistog monoteizma koji su kršćanski teolozi iskrivili i narušili izumivši „perverzni i ​​iracionalni nauk o Trojstvu“. Nakon objavljivanja ove ideje, Servetusa je katolička inkvizicija osudila kao heretika i na kraju spalila sa njegovim knjigama u Calvinovoj Ženevi.

Doba evropskog provjetiteljstva

Tokom evropskog prosvjetiteljstva, brojni su autori predstavili Muhammeda kao antiklerikalnog junaka; neki su islam vidjeli kao čisti oblik monoteizma blizak filozofskom deizmu, a Kur’an kao racionalan hvalospjev Stvoritelju. U 1734, George Sale objavio je novi engleski prijevod. Uz prijevod je napisao i svoj uvod u kojem idealizira Poslanika kao ikonoklastičkog, antiklerikalnog reformatora koji je odbio „praznovjerna” uvjerenja i praksu prvih kršćana – kult svetaca, svetih relikvija – i ukinuo moć korumpiranog i gramzivog klera. Saleov prijevod Kur’ana je bio mnogo čitan i veoma cijenjen u Engleskoj: za mnoge od onih koji su ga čitali, Muhammed je postao simbol antiklerikalnog republikanizma. Također je bio veoma utjecajan i izvan Engleske. Osnivač SAD-a Thomas Jefferson je kupio primjerak tog prijevoda u knjižari u Williamsburgu, Virginia, u 1765., koji mu je pomogao da shvatiti filozofski deizam koji je nadmašio konfesionalne granice. (Jeffersonov primjerak sada se nalazi u Kongresnoj biblioteci i korišten je za zakletve muslimanskih predstavnika u Kongresu, počevši od Keitha Ellisona u 2007. )

U Njemačkoj, romantični Johann Wolfgang von Goethe pročitao je Saleov prijevod, što je utjecalo na to da razvije svoju percepciju o Muhammedu kao nadahnutom pjesniku i arhetipskom proroku.

U Francuskoj, Voltaire je također naveo da je s divljenjem čitao Saleov prijevod Kur’ana: u svojoj historiji svijeta Essai sur les mœurs et l’esprit des nations (1756), on prikazuje Muhameda kao nadahnutog reformatora koji je ukinuo praznovjerne prakse i iskorijenio moć korumpiranog svećenstva.

Krajem osamnaestog stoljeća, engleski vigovac (Vigovci su bili frakcija, a potom i politička stranka u parlamentima Engleske, Škotske, Velike Britanije i Ujedinjenog Kraljevstva.) Edward Gibbon (strastveni čitalac Salea i Voltaire) predstavio je Poslanika na divan način u The History of the Decline and Fall of the Roman Empire (1776-89): „Vjerovanje Mahometovo je bez sumnje ili nejasnoće, a Kur’an je slavno svjedočanstvo o jedinosti Boga. Prorok Mekke odbacio je obožavanje idola i muškaraca, zvijezda i planeta, na racionalnom principu da sve što se diže mora pasti, da ono što je rođeno mora da umre, da sve što je raspadljivo treba da se raspada i propadne. Što se tiče „autora svemira“, on je svojim racionalnim entuzijazmom priznao i obožavao neograničeno i vječno biće, bez oblika ili mjesta, bez problema ili usporedbe, upućeno u naše najtajnije misli, koje postoji po nužnosti vlastite prirode, i čije moralno i intelektualno savršenstvo proizlazi iz njega samoga… Svaki filozofski teist mogao bi prihvatiti ova muhammedanska uvjerenja: uvjerenja koja su, možda, preuzvišena za naše sadašnje shvatenje.“

Napoleon i Poslanik

No, Napoleon Bonaparte je bio taj koji je željno prigrlio Poslanika k srcu nakon čitanja francuskog prijevod Kur’ana koji je načinio Claude-Étienne Savary u 1783. Savary je svoj prijevod napisao u Egiptu: tamo, okružen muzikom na arapskom jeziku, odlučio je da ljepotu arapskog teksta prenese na francuskom jeziku. Kao i Sale, Savary je napisao dug uvod svom prijevodu Kur’ana, u kojem je predstavio Muhammeda kao velikog i izvanrednog čovjeka, genija na bojnom polju, čovjeka koji je znao kako potaknuti lojalnost među svojim sljedbenicima. Napoleon je pročitao ovaj prijevod na brodu koji ga je odveo u Egipat 1798. Inspiriran Savaryjevim portretiranjem Poslanika kao briljantnog generala i zakonodavca, Napoleon je poželio da postane novi Muhammed i nadao se da ulema u Kairu, njega i njegove francuske vojnike prihvatiti kao prijatelje islama, koji su došli osloboditi Egipat od osmanlijske tiranije. Čak je tvrdio da je njegov dolazak u Egiptu najavljen u Kur’anu. Pod utjecajem prosvjetiteljskog pisanja, Napoleon je imao idealiziranu viziju islama kao čistog monoteizma. Dakako, njegovo shvatanje islama bilo je drugačije od shvatanja kairske uleme, što je dijelom uzrok neuspjeha njegove egipatske ekspedicije.

No, Napoleon nije jedini koji je u sebi vidio novog Muhammeda. Goethe je oduševljeno objavio da je car bio „Muhamed der Welt” (Muhammed svijeta), a francuski pisac Victor Hugo ga prikazuju kao „Mahomet d’occiden” ( Muhammed Zapada).

Sam Napoleon, na kraju svog života, kao prognanik na Svetoj Heleni, razmišljajući o svom porazu, pisao je o Muhammedu i branio njegovo nasljeđe kao „velikog čovjeka koji je promijenio tok historije”. U Napoleonovim očima, Muhammed kao osvajač, zakonodavac, uvjerljiv i harizmatičan vođa, bio je sam Napoleon – ali Napoleon koji je bio mnogo uspješniji, i sigurno nikada protjeran na hladno i vjetrometno ostrvo u južnom Atlantiku.

Dvadeseti vijek

Ideja o Muhammedu kao jednom od najvećih svjetskih zakonodavaca ostala je aktuelna i u 20. stoljeću. Adolph Weinman, američki kipar rođen u Njemačkoj, u svom frizu koji je napravio 1935. god., prikazao je Muhammeda u glavnoj komori Vrhovnog suda SAD-a, gdje Poslanik zauzima svoje mjesto među 18 zakonodavaca.

Različite evropske kršćanske grupe pozvale su svoje crkve da priznaju posebnu ulogu Muhammeda, kao proroka muslimana. Za katoličke stručnjake za islam, kao što je Louis Massignon ili Hans Küng, ili za škotskog protestantskog stručnjaka za islam Williama Montgomerya Watta, takvo priznanje je najbolji način za promicanje mirnog, konstruktivnog dijaloga između kršćana i muslimana. Ova vrsta dijaloga nastavlja se i danas, ali je uglavnom ugušena u buci sukoba, koju stvaraju ekstremni desničarski političari u Evropi i drugdje, koji sataniziraju Muhammeda da bi opravdali svoju antimuslimansku politiku. Holandski političar Geert Wilders ga naziva teroristom, pedofilom i psihopatom.

Izvor: https://aeon.co