Pročitaj, a ne zaplači: Bajrambarečola, jarane…

Jutros mi na um pade moj rođak Sejo koji uvijek pred Bajram dođe kod moje majke:
– “Strina.”
– “Šta je, sine Sejo?”
– “Još danas, Bajram je sutra.”
Kad sam bio mali slavio sam sve praznike. Majka bi me lijepo obukla, počešljala rekavši da moram biti fin, jer je danas Bajram. Dolazili su rođaci da se bajramuju sa mojom starom nenom, jer je bila najstarija u familiji, a ona ih je sa osmijehom dočekivala. Majka je imala “kat haljina,” lijepe dimije i bluzu. Uvijek su bile veselih boja sa čudesnim cvijetnim dezenima. Lice joj je bilo uokvireno prelijepom maramom čija boja se slagala sa dimijama i bluzom. Na bajramske kolače su dolazili moji drugari Mate, Zoran i Stanko. Sa vrata bi rekli:
– “Sretan praznik!”
Mate je, zagrlivši me, govorio:
– “Bajrambarečola, jarane.”
Ja sam kod njih išao za njihove praznike, a Matina majka me uvijek pomilovala po glavi, poljubila u obraze i “posadila” za sto. Rasli smo. Uoči svakog Bajrama je dolazio stari komšija Ahmet i govorio mom ocu:
– “Dedera, brate, vakat je.”
Otac bi uzeo lovačku pušku i ispalio dva metka u zrak. Najava Bajrama. Kada bi neko umro, mi djeca smo išli na dženaze samo radi fidije. Mate, Zoran i Stanko su uvijek išli sa nama, dobijali fidije, a Mate bi rekao:
– “Jest ovo fino kod vas, neko umre, dadnu ti pare.”
Ja sam se pravio pametan objašnjavajući:
– “To ti daju da ne plačeš, jer moraš ići kupit čokoladu.”
Svi smo pametno klimali glavama.
***Bio je rat. Ahmet je odavno otišao. Bajram je bio nekako drugačiji. U uniformama. Kurir iz komande mi je donio kovertu.
– “Ovo su donijeli unproforci.”
Otpakovao sam je. Samo jedna rečenica:
– “Bajrambarečola, jarane.”
Bože, pucamo jedni na druge, a čestitamo praznike jedni drugima… Zgužvao sam papir gutajući suze.
***Ovih ramazanskih noći grad je živ, bašte su prepune smijeha. Neki poste tek da bi ih neko vidio, drugi poste i ogovaraju one što ne poste, a kod trećih se post vidi na licu: blag pogled, osmijeh i skrušenost. Ja svaku noć idem na iftar kod mojih roditelja… Majka i danas nosi “kat haljina,” prelijepe dimije i bluzu sa čudesnim dezenima. Otac je zauzeo mjesto stare nene. Jedan moj prijatelj mi kaže:
– “Idi dok imaš kod koga…vjeruj mi da se ja radujem Bajramu, ali ga se i plašim…ovo je prvi Bajram bez mojih roditelja…”
Zašutio je oborivši pogled i čuvajući suze da se ne otkinu.Prava prijateljstva nikad ne umiru. Ona su kao žar, navučeš pepeo na njega. Poslije otpuhneš pepeo, a žar ponovo zaiskri. I ovaj Bajram zazvonit će mi telefon zorom. Ne trebam gledati broj. Uvijek prvi nazove.
– “Halo.”
– “Bajrambarečola, jarane.”

Autor: prof. Nedžad Milanović  bug.ba