Priče iz Doma zdravlja u Tuzli: “Bože, morala si sad doći kad sam ja u smjeni”

Na adresu naše redakcije stiglo je pismo u kojem J. K. (identitet poznat redakciji) prepričava svoj jučerašnji odlazak doktoru u Domu zdravlja u Tuzli. Gospođa koja nije bila naručena, a koja je iznenada osjetila jak bol u predjelu abdomena, odlučila je javnost upoznati sa nemilim situacijama, odnosno pričama iz čekaonica…

Njeno pismo prenosimo u cijelosti…

“Juče, pred kraj radnog vremena, osjetila sam bol u donjem dijelu abdomena… U početku bila je to blaga bol koja je kasnije bivala sve jača i nepodnošljivija. Odlučila sam poslije posla otići kod svoje doktorice u Domu zdravlja, odnosno naručiti se za pregled… Međutim, sestra na recepciji mi je rekla da doktorice sada nema, ali da sutra u isto ovo vrijeme (16.00) mogu doći te da će me doktorica primiti, jer je to vrijeme kada nema mnogo pacijenata. Ogorčena prošlim iskustvima sa naručivanjem, ova informacija me je itekako obradovala te sam odgovorila da ću sutra doći u 16.00 sati i pozdravila se sa sestrom.

Sutra, ponovo poslije posla, odlazim u Dom zdravlja. Na recepciji je sada druga sestra. Ljubazno sam je pozdravila, a još ljubaznije mi je uzvratila. Nakon što sam je upoznala sa situacijom odgovara mi:

“Doktorica je tu. Možete sjesti ispred ordinacije br. 3. Međutim, čekat ćete sat i pol – dva da dođete na red“, rekla mi je.

Sad već razočarana podsjećam sebe, a i sestru na dijalog koji sam vodila juče sa njenom kolegicom. Nije mi ništa novo rekla, osim što mi je predložila da se naručim za termin.

“Dobro, a kada ima slobodan termin” – upitala sam u nadi da će to biti u skrije vrijeme. Međutim, sestra mi odgovara: “Ništa prije 8. februara“.

Samo sam se cinično nasmijala i rekla: “Sačekat ću“.

Čekaonica je bila puna pacijenata, što mladih što starijih. S obzirom da sam i dalje osjećala bol u abdomenu, i nadala se da ću ubzo doći na red, nisam osjećala potrebu da započinjem dijalog sa pacijentima sa moje desne i lijeve strane. Čekala sam u miru.

Međutim… Minuti su prolazili, a tako i sat vremena. Nervoza drugih pacijenata natjerala ih je da počnu razgovarati… Slušala sam, povremeno se u razgovor i uključila.

“Ja sam ovdje od dva sata” – obratila mi se žena sa moje desne strane te nastavila: “Otac mi ima problema sa srce i došla sam samo da uzmem uputnicu“. Saosjećala sam se, otvorila oči jače nego inače kao znak razočarenja i klimnula glavom. Kada je žena i vidjela da je slušam… nastavila je pričati…

“Otac mi je, prije par dana, ponovo imao napad. Počeo je naglo i nekontrolisano povračati po kući” – pričala mi je dok sam gledala u njene biserno bijele zube… vjerovatno navlake. “Odmah sam nazvala hitnu, a žena koja je odgovorila na moj poziv, samo mi je postavila retoričko pitanje: “Znate li vi koliko košta taxi iz Miladija?”“. Ostala sam u šoku, iako stvarno ne bi trebala biti, jer sam se i sama nagledala i naslušala svega…

U tom momentu, žena sa moje desne strane, ustaje staje ispred nas: “Nije to ništa…” – počela je svoju priču žena niskog rasta u sivom ‘đubretarcu‘. “Moj sin je skoro slomio ruku… lakat da budem preciznija. Pošto nam je bila blizu, otišla sam sa svojim sinom u mikrostanicu na Bulevaru. Međutim, nisu nam moglo pomoći, te su nas poslali u hitnu… Naravno, u hitnoj su već mnogi spavali, a nesretnica koja je čekala svoj red za spavanje, a koja je bila na šalteru, nije nas dočekala sa oduševljenjem” – uzbuđeno je prepričavala žena koja je stajala ispred mene…

“Nisu nam mogli pomoći. Odnosno, rekli su da mi nemamo ništa s tim, te da moram ići na UKC” – nastavila je žena u čijem glasu se moglo naslutiti sljedeć razočarenje. “Kada sam upitala da li ću sačekati kola hitne pomoći, šalteruša mi je odgovorila: “Teška saobraćajna nesreća se desila u Mramoru. Dostupnih kola nemamo“.

“Izašli smo vani, ispred hitne, nazvala sam taxi i sa svojim sinom koji već plače od bolova, čekala prijevoz. I, nakon par minuta dolaze kola hitne pomoći, parkiraju se tik uz nas… I, imajući u vidu da su otšli po osobu ili osobe koje su nastradale u saobraćajnoj nesreći, okrenula sam glavu u drugu stranu… Bojala sam se onoga što bih mogla vidjeti.” – rekla je žena, napravila stanku i nasmijala se… “Dijete mi reče: “Mama, gledaj ovo”. Okrenem se, a iz kola hitne pomoći dvojica medicinara u kesama nose podmiru… Burek, sokovi, grickalice… Prilazim i upitam: “Zar vi niste u Mramoru, čovjek je teško povrijeđen?”. Prvo da mi sebe namirimo, mi smo ovdje cijelu noć“.

U tom momentu, a nakon sat i nešto više čekanja, iz prostorije, s šoljom kafe u ruci, izlazi sestra i povišenim tonom govori, kao da zapovjeda: “Budite malo tiši. Ometate nas u radu, a vjerujem da ometate i rad doktorice“. U tom momentu, isfrustrirana načinom obraćanja sestre, žena sa moje desne strane progovori: “Ja ovdje čekam od dva sata. I da ne bih počela vrijeđati i psovati, odlučila sam razgovarati“. Onda je sestra pokušala da opravda sistem, ali je isti sam još više ukopala odgovorivši: “Žao mi je… Samo dvije doktorice rade, a treća je na pauzi“.

U hodniku porodične medicine Doma zdravlja u Tuzli, u kojome se nalazi 5-6 ordinacija, te u čijoj čekaonici sjedi 20 pacijenata, rade samo tri doktorice? Da li ovo moram komentarisati?

Preko puta mene sjedile su dvije starije žene i jedan mladić. On čeka od pola tri samo da mu doktorica pročita nalaz i da li ima potrebe za daljim pretragama. Došao je na red. Sada je pola šest. Momak je brzo završio… Izašao je iz ordinacije, a za njim i doktorica koja je vrata ordinacije ostavila širom otvorena. Sa recepcije je uzela šolju kafe, po svemu sudeći hlade, te se izgubila… Između sebe smo zaključili da je otišla na pauzu, iako na vratima piše da je pauza u drugoj smjeni od 15.05 do 15.35.

Žene preko puta mene su prepričavale svoje situacije… “Ja sam jednom, kada mi je pritisak bio 100 sa 160, sa kćerkom otišla u hitnu, samo da bi mi šalteruša rekla: “Morala si doći baš u mojoj smjeni”“. Digla sam obrve… I, kada sam trebala da budem šokirana, zaustavi me glas iz drugog dijela čekaonice… “Pa šta sad? Trebam da vam ovdje, u hodniku pred ovim ljudima, pričam kakav problem imam?” – povišenim tonom je govorila mlađa žena koja je bila samo na dva metra od doktorice. “Hajd’… Sačekajte još malo” – bilo je sve što je doktorica ogovorila.

U narednim minutama, tačnije u 18.10 minuta moja i naša doktorica se vraća, a za njom i čistačica Doma zdravlja. Skupa ulaze u ordinaciju i zatvaraju vrata… Čistačica je, mislila sam, ušla kao pacijent, a kao uposlenica Doma zdravlja imala je prednost… Nije, ali imala je. Kasnije ću shvatiti da je čistačica završavala posao za neku svoju drugaricu, jer ju je ista poljubila kada joj je ova predala knjiživu sa nekim papirima unutra…

Ja sam došla na red u 18.35 minuta.

Moja doktorica je jako fina, ljubozna i krajnje susreteljiva. Takođe, znam da je radila svoj posao. Nije izlazila iz kancelarija, sve dok nije napravila pauzu od nekih 20tak minuta… Radila je… Međutim, da ova ustanova ima problem – ima. Možda problem i jeste u doktorica. Možda i nije. Možda bi doktori trebali raditi na ‘procenat’. Možda je problem u samom sistemu koji ide na štetu većine pacijenata. Šta god da problem bio – mora se riješiti.”

Napomena: Izneseni stavovi u tekstu ne predstavljaju obavezno i stavove redakcije Fresh Press portala

freshpress.info