Priča o ljubavi između dva brata

Dva brata, jedan oženjen, drugi neoženjen, posjedovali su farmu čije je plodno tlo davalo obilnu ljetinu. Pola je žita pripadalo jednom bratu, a druga polovica drugom.Na početku je sve bilo dobro. Potom bi se oženjeni brat noću povremeno budio od sna i mislio:“To nije pravo. Moj brat nije oženjen i dobija polovicu uroda sa farme. Sa mnom je žena i petero djece, i tako sam osiguran za svoju starost. Ali, ko će se brinuti za mog brata kad ostari? On mora mnogo više staviti na stranu za budućnost nego što to čini sada, i stoga je njemu potrebnije od mene.”S tim bi mislima ustao, prikrao bi se kući svog brata i istresao bi vreću žita u bratovu žitnicu.
Neoženjenog brata počele su salijetati iste takve misli. Povremeno bi se budio od sna i govorio bi:“Ovo jednostavno nije pošteno. Moj brat ima ženu i petero djece, a dobio je polovicu uroda sa zemlje. Ja ne moram nikoga prehranjivati osim sebe. I je li stoga pravedno da moj brat, čije su potrebe očito veće od mojih, dobije tačno toliko koliko i ja?”Tada bi ustao iz kreveta i odnio bi punu vreću žita u žitnicu svog brata. Jedne noći obojica su ustala iz kreveta u isto vrijeme i naišli su jedan na drugog sa vrećom žita na leđima.

Akos.ba

Pročitajte još: Poučna priča: Tvoje je samo to što daš

Kraj sokaka i mala trošna kućica. Ulica s kaldrmom nad kojom su se nadvijale prelijepe lipe. Sunce se polahko spuštalo i nagovještavalo kraj još jednog ramazanskog dana.„Selam, čika Jusufe“, povikali su dječaci u glas starcu koji je izlazio iz dvorišta u kojem se nalazila trošna kućica.„Selam, omladino.“, veselo, kao i uvijek i uz osmijeh na licu odgovorio je starac.„Kako ste nam? Idete u šetnju? Uskoro će i vrijeme iftara.“„Dobro sam, hvala Bogu. Izašao da malo prošetam, da mi posljednji sati do iftara brže prođu. A gdje vi idete.“„Mi smo krenuli po somune. Kupit ćemo za sve one koji su nas zamolili da im kupimo i olakšamo, da ne bi oni morali ići. Želite li i Vi?„„Ne treba, hvala vam. Imam kući već.“Polahko je starac nastavio šetnju, dok se sokakom širio miris somuna, a sunce polako pružalo svoje posljednje zrake.U daljini se začuo ezan i svi su žurili kući na iftar.

Već sutra dječaci su ponovo krenuli po somune, i pitali čika Jusufa želi li. On im je ponovo odgovorio da ne želi.I dok se sunce ponovo polahko skrivalo, dječaci su veselo dijelili somune komšijama iz ulice i iščekivali iftarske sate.Akšam je tu. Svi su već u svojim kućama i iftare. Dječaci također. Samo jedan od njih kasno se vraćao kući. Dok je prolazio ulicom vidio je kako su sve kuće osvijetljene, osim kuće čika Jusufa. Dječak se zapitao i pomalo zabrinuo zašto čika Jusuf nije kući.Odlučio je da uđe u dvorište. Približavajući se ulaznim vratima male trošne kuće, začuo je starca kako kašlje. Dječak je tiho stao na kućni prag i posmatrao.U kući tama, bez svjetla. Pomislio je da čika Jusuf spava.„Polako ću zatvoriti vrata, da ga ne probudim.“, pomislio je.Dok je svoj korak pružio prema unutrašnjosti kuće kako bi zatvorio vrata, u uglu sobe vidio je starca. Bio je to čika Jusuf, sa sklupčanim koljenima sjedio je na podu i iftario. U tami. A ispred njega komad starog hljeba i poluprazna posuda s hranom.Dječak je sve to posmatrao i shvatio da čika Jusuf iftari u mraku jer nema struju. Da sve ove dane koje su ga pitali želi li da mu kupe somune, on nije htio, jer nije imao novca.Teškim koracima napuštao je dvorište čika Jusufa, razmišljajući kako bi mu mogao pomoći. Noć se sve više nadvijala nad ulicom, a dječak nije mogao prestati razmišljati o starcu.Sutradan se našao sa svojim prijateljima i odlučili su organizovati i po gradu staviti male kutije, u koje bi ljudi ubacili novca onoliko koliko mogu. Dogovorili su se da ne govore za koga se pomoć prikuplja.Još jedno prediftarsko vrijeme. Dječaci su po ulici, po gradu postavili kutije za sakupljanje pomoći.Čika Jusuf je i ovaj put krenuo u šetnju. Desnu ruku je držao čvrsto stisnutu. Dolazeći do pekare u kojoj je htio kupiti somun, vidio je kutiju na kojoj je pisalo: „Tvoje je samo to što daš.“Pogledao je u svoj dlan. Čvrsto stisnuta ruka čuvala je nešto sitno novca koji je čika Jusuf imao. Gledao je prema pekari i prema somunima koji su širili svoj miris. Pa ponovo u svoj dlan i u natpis na kutiju.Spustio je novac koji je imao u ruci u kutiju i tiho rekao: „Moje je samo to što dam“. U daljini se začuo ezan za akšam namaz i vrijeme iftara, a starac je iako znajući da ga čeka mračna soba i stari komad hljeba s osmijehom na licu požurio kući da dočeka iftar, sretan što je pomogao nekome, a da ni ne zna kome.

Dan poslije, dok se starac brinuo o ružama u vrtu, u njegovo dvorište svratila su dva čovjeka.„Dobar dan, jeste li Vi Jusuf?“, rekao je jedan od njih.„Ja sam Jusuf.“, pomalo uplašeno izgovorio je starac.„Mi smo došli da vam uključimo struju.“„Ali, kako… nisam vas zvao.. jer.. jer ja to ne mogu da platim.“U tom času u dvorište su ušli dječaci.„Čika Jusufe, ništa ne brinite, plaćeno je već.“I dok se čika Jusuf u čudu pitao kako, kada, jedan od dječaka mu je sve ispričao, dok su drugi u njegovu kuću unosili korpe s namirnicama.Čika Jusuf je zaplakao i zagrlio dječake.Još jedan dan je na izmaku i vrijeme akšam namaza. I dok se zvuk ezana čuo sa svih strana, u maloj trošnoj kućici više nije bilo tame, ni tišine. Svjetlost koja se vidjela kroz prozore upotpunila je vesela graja dječaka koje je starac pozvao kod sebe da zajednički iftare u izobilju svega.I dok je posmatrao dječake kako se takmiče u tome ko će brže iftariti, sjetio se kutije i natpisa: „Tvoje je samo to što daš.“ Život nam vraća onako kako ga prihvatimo.

Piše: Lejla Omerčić za: Akos.ba