Poučna priča: Zašto je dječak uznemiravao klanjače?
Ovu priču je pričao jedan imam, pa je rekao: “Bio je jedan dječak koji je imao 10 godina. Klanjao je u našem džematu i uvijek bi stajao u prvom saffu iza imama. Uvijek je znao dizati glas kad se izgovara ‘amin’ toliko da bi uznemiravao klanjače koji govore ‘amin’ naglas, ali ne baš toliko koliko je on dizao svoj glas.Svaki put kad bi mu imam htio reći da to ne radi, ne bi ga mogao uhvatiti jer bi on predao selam i odmah izašao iz džamije.Jednom čim je imam predao selam uhvatio je dječaka i rekao mu: ‘Zašto toliko dižeš glas? Što se tako ponašaš?’Znate li šta je odgovorio dječak? Rekao je: ‘Moja kuća je ovdje blizu džamije a moj otac ne klanja, zato dižem glas da bi me on čuo, da zna da ja klanjam ovdje i da on dođe klanjati.’Rekao je imam: ‘Digla mi se svaka dlaka kad sam čuo njegov odgovor, pa sam se dogovorio sa nekoliko džematlija da odemo do njegovog oca da ga posavjetujemo.Otišli smo i popričali s njim. Rekli smo mu za ono što je njegov sin uradio, te smo mu pričali o vrijednosti namaza i kazne koja čeka onog koji ga ostavlja.’Nastavlja imam i kaže: ‘Tako mi Allaha taj čovjek sad dolazi na svaki vakat, ne propušta ni jedan namaz i svaki obavlja u džamiji.’
Pripremio: Hazem Issa Badareen/islam-iman.com
Pročitajte još: Poučna priča: Lijep kao Jusuf a.s.
Kao mali je sjedio kod nane u krilu i ponavljao sve što nauči u mektebu. Nana bi za svaki ajet Jusufu dala bombonu, a on bi od sreće trčao po kući i grlio svoju nanu. Sa svojih šest godina, bio je jako pametno dijete i slutilo se da ga čeka svijetla budućnost.Vikendom bi Jusuf išao u mekteb i dolazio nani, a radnim danima je išao u predškolsko. Nani je prepričavao svoje doživljaje, a ona ga je milovala po kosi i pratila šta govori. Žalio se nani kako ga neka djeca zadirkuju i često ismijavaju, a nana mu je ispričala priču o njegovom imenjaku, Jusufu a.s.— Znaš Jusufe, unučiču moj mali — govorila bi nana — po kome si ti dobio ime? Mališan je klimao glavom sugerirajući nani da ne zna, dok je otpakivao bombonu i stavljao je u usta.
— Ti si Jusufe dobio ime po najljepšem čovjeku. On je baš kao i ti bio zadirkivan. Njega su njegova braća zadirkivala, a tebe prijatelji iz predškolskog, ali nemoj da se brineš, na kraju će to sve da bude uredu. Znaš zašto? Zato što je dragi Allah pravedan i voli pravednost, ništa se ti nani nemoj brinuti. Jusuf a.s. je bio jako pametan, čestit i odgojen, pored toga što je bio lijep. Na kraju kada su sve nedaće prošle, Jusuf a.s. je oprostio svima onima koji su mu nanijeli nepravdu. Tako ćeš i ti isto svojim prijateljima kada malo odrastete pružiti ruku pomirenja.Jusuf je više razmišljao o okusu bombone u ustima i onoj neotpakovanoj koje je boje i da li je slatka ili kisela, nego što je slušao nanu kako mu priča, međutim, zastade za trenutak i izusti: “A nano, hoću li ja biti lijep kao Jusuf .a.s.?” Nana se nasmija, poljubi ga u glavu i reče da hoće, da će on svojoj nani biti još ljepši.Nana nije doživjela jusufov završen fakultet, uspješno savladan hifz, ljepotu koju mu je nagovijestila i sretan brak u koji je stupio. Preselila je na ahiret, a Jusuf je dajući bombone djeci u džamiji mislio o svojoj nani, molio Allaha dž. š. da joj se smiluje, jer je svaka nanina bombona njemu bila motiv da nauči jedan ajet.
Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza
