Poučna priča: Amrov posljednji ramazan

Prvog ramazana u braku sa ‘Amrom, išli smo na teraviju u najveću džamiju u Aleksandriji

Hiljade ljudi klanjalo je ispred mesdžida, pored mora. Kada se namaz završio, mladići su sakupljali novac za muslimane Somalije. Uzela sam nešto od našeg zajedničkog novca, stavila ga u ‘Amrovu ruku, a on ga je dao jednom od mladića zaduženih za prikupljanje donacija.

Posljednjeg ramazana sa mojim ‘Amrom, prije nego što će preseliti, klanjali smo teraviju u lokalnom mesdžidu u Aleksandriji. Dok smo se vraćali kući, rekao mi je: ”Esma, mislim da ne dajemo dovoljno sadaku…” Uzeo je nešto novca iz svog novčanika, stavio ga u moju ruku da udijelim starijoj ženi koja je sjedila pored puta. Učila je dovu za nas dvoje. To je jedna od posljednjih stvari koju smo on i ja uradili zajedno.

Sadaka…iz njegove ruke u moju…iz moje ruke u njegovu… Eto, tako je bilo sa nama, i tako je to sa ljubavlju – na koncu, kada ne voliš samoljublje, kada razumiješ da postoji veći smisao ljubavi-tada dajete zajedno, učite zajedno, postajete bolji zajedno.

I prvi i posljednji ramazan sa ‘Amrom bili su isprekidani ovim lijepim sitnicama, i one su ostale uz mene i danas kada njega nema. Slika ‘Amra kako izlazi iz muškog dijela mesdžida, sa bradom nakvašenom suzama, još uvijek je pred mojim očima. Nikad mi nije rekao zašto je tog ramazana više plakao na namazu, nisam ga ni pitala.

Jedna od mnogobrojnih stvari koje me je ‘Amr naučio jeste davanje sadake. Ne samo davanje novca onima koji su u potrebi, nego davanje sebe svojoj porodici, prijateljima i zajednici.. Mislim na onu sadaku koja isijava dobrotu i poštenje gdje god idete; da dajete od onoga što je ponajviše vaše- vaše srce, osmijeh, ljubav, lijepe riječi.. Uistinu, mislim da ne razumijemo šta sadaka znači. Ona ne podrazumijeva da su oni koji daju bogati ili iznimno imućni. Umjesto toga, oni koji stalno daju, jesu oni koji sebe vide kao one koji su u potrebi. U potrebi za Allahovom milošću, oprostom. Oni žele da ublaže tjeskobe drugih, kako bi Allah ublažio njihovu tjeskobu na Sudnjem danu. Ja mislim da je ‘Amr shvatao koliko smo on i ja bili u potrebi za tim, i nastojao je sebe davati meni, našoj kćerkici, prijateljima i zajednici.. I nije nikada prestao to raditi, dok se nije vratio svom Gospodaru i postigao šehadet na trgu Rabi’a. Nije nikada prestao govoriti istinu, pozivati na pravdu, nije nikada prestao biti ono što jeste zbog toga šta će drugi reći ili učiniti.

Amr je nosio svoj džepni Kur’an uvijek sa sobom i ponavljao kada god bi imao priliku za to; završio bi hatmu 3 puta u jednom mjesecu-znači svakih 10 dana. Tog ramazana, par dana prije bajrama, šehidio je na Rabi’i. Kakav divan kraj jednog divnog života!

Kako je danas neobican ramazan bez njega… i koliko nas neće dočekati sljedeći ramazan? Svi ćemo mi izgubiti naše najbliže, voljene, i oni će izgubiti nas! Ali Kur’an ostaje najbliže i najslađe društvo, i na ovom i budućem svijetu.

Allahu, zavoli ‘Amra više nego što sam ga ja mogla ikada zavoljeti, i uvedi ga u okrilje svoje milosti… Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete…

Autor: Asma Hussain Prevod i obrada: Zekijja Krvavac Akos.ba