Poslanikove priče: Uzaludno je kajanje kad duša do grla dođe

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kada je faraonovo zlostavljanje i nasilje nad Izraelćanima dostiglo svoj vrhunac i postalo nesnosno, i nakon što Musaov, a.s., i Harunov, a.s., poziv i nasihat faraonu i njegovim dvoranima nisu urodili plodom, čak ni nakon očitih mu’džiza koje je Musa, a.s., pokazao pred faraonom, njih dvojica uputili su dovu Allahu, dž.š., za spas od njegovog zuluma. Harun, a.s., izgovarao je i ponavljao riječ ‘amin’ dok je Musa, a.s., učio dovu: ”Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovom svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!” Allah, dž.š., odmah je uslišio njihovu dovu i objavio im: ”Uslišena je dova vaša!”, reče On, ”a vas dvojica na Pravom putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!”

Ovo je jasan dokaz da Allah prima dovu od Svojih iskrenih robova bez obzira bili oni poslanici ili njihovi iskreni sljedbenici. Nakon toga, Allah, dž.š., objavio je Musau, a.s., da izvede Izraelćane iz Egipta u toku noći i da sa njima pređe preko mora u Palestinu. Oni su tako i uradili i krenuli su po Allahovom emru, a Kopti i faraonovi ljudi nisu u prvi mah ništa znali o tome. Izraelćani su se žurno kretali prema Crvenom moru bojeći se da ih ne stigne faraon sa svojom vojskom. Kada je svanulo, Kopti su vidjeli da su kuće Izraelćana prazne i napuštene i odmah su o tome obavijestili faraona, a on je pun bijesa naredio da se mobilizira ogromna vojska i da krene u potjeru za njima. Vojsku je lično predvodio faraon i drugo jutro uspjeli su stići Izraelćane koji su već bili na obali Crvenog mora. Okrenuli su se i ugledali ogromnu faraonovu vojsku koja je u njihovim očima prekrivala svu pustinju. Izraelćani su se prestravili od tog prizora i odjednom su izgubili svaku nadu u spas, jer pred njima je more, a za njihovim petama pobješnjela faraonova vojska, pa su se požalili Musau, a.s., i jadikovali: ”O Musa! Samo što nas nisu stigli!” Musa, a.s., im je mirno i vrlo ubjedljivo odgovorio: ”Neće! Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.”

Tada je Allah naredio Musau, a.s., da udari štapom po moru i more se razdvojilo na dva dijela, poput dva ogromna brda koja su ličila na zidove od stakla tako da voda nije mogla prodrijeti kroz njih. Izraelćani su vidjeli očitu mu’džizu i vidjeli su dvanaest staza kroz more za dvanaest njihovih plemena, i uvjerili su se da Allah pomaže i čuva Svoje iskrene robove od svih iskušenja i nedaća. Faraon je već bio stigao na obalu mora sa svojom vojskom i krenuli su istim stazama kroz more za Izraelćanima. Musa, a.s., bio se okrenuo i udario ponovo štapom želeći da im se zatvore putevi, međutim Allah je htio nešto drugo. Allah je htio da se faraon i njegova vojska utope usred Crvenog mora i da budu pouka svima onima koji pouku žele primiti. Objavio je Musau, a.s., da ostavi more kakvo i jeste: ”Ostavi more nek miruje, oni su vojska koja će zaista potopljena biti.” O tom događaju Allah, dž.š., još je objavio: ”I mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: ‘Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam.”’ Melek Džibril je jedanput spomenuo Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, taj događaj i između ostalog mu rekao: ”Allahov Poslaniče, da si me samo vidio kad sam čuo faraona da izgovara riječi pokajanja dok se utapao, kako sam mu punio usta morskom vodom, bojeći se da ga ne stigne Allahova milost.” Džibril je to činio zbog mržnje koju je osjećao prema tom silniku koji je na najgore muke stavljao vjernike, ubijao im mušku djecu, a žensku u životu ostavljao, potpuno ih pokorio i učinio svojim robovima, širio po zemlji nevjerstvo, fesad i nered, i za sebe govorio da je jedini bog, pa se Džibril pobojao da mu Allah ne oprosti nakon što je izgovorio riječi imana, a prije nego što ga stigne bolna i zaslužena Allahova kazna. Iako se faraon trostruko pokajao u toj teškoj situaciji, prvi put kada je rekao: ”Vjerujem’‘, drugi put kada je rekao: ”Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi”, i treći put kada je rekao: ”i ja se pokoravam”, Allah, dž.š., mu nije primio tevbu ni uslišio njegovu molbu, jer je povjerovao tek onda kada se počeo daviti i gušiti u vodi, a to je pokajanje očajnika koji vidi da izlaza nema i kaje se samo zbog toga ne bi li ga Allah ostavio u životu. On je poput čovjeka koji je zbog svojih zlodjela osuđen na smrt i kad je bio poveden na vješala onda se pokajao i tražio pomilovanje, a stvar je već bila završena. Zbog toga mu je Allah rekao: ”Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?!”, tj. zašto se nisi pokajao onda kada te je Musa, a.s., pozivao u islam, i zašto to nisi učinio prije nego što ti je duša došla do grla.

(Predaju bilježi imam Tirmizi, 3 tom, strana 61.)

Saff.ba