Pokušajte pročitati a da vam suze ne krenu: ”Prvi odlazak u Bosnu… Eno mog Prijedora!!!”

Jako emotivna i dirljiva priča posljednjih dana sharuje se društvenim mrežama. Nezvanično, priča je napisana prema istinskim doživljajima i prenosimo je u cjelosti:

Prvi odlazak u Bosnu

U Australiju sam se doselila u oktobru 2010. godine. Kao i svaka mlada žena poslije udaje, krenulo je navikavanje na obaveze, na novu porodicu, na drugi način života. O tom po tom. Vrijeme je jako sporo prolazilo. Elhamdulillah, rodio se moj sin Ahmed 2011. godine. Isti mjesec su babo i mama došli iz Bosne. Poslije toga su došli u posjetu još jednom. 2013. godine sam zatrudnila sa Zejneb.Pošto muž nije mogao dobiti godišnji odmor, dogovorili smo se da u Bosnu idemo Ahmed i ja, trudna šesti mjesec.

Prepreka broj jedan je bila nemam australijsko državljanstvo a bosanski pasoš mi je tada bio istekao. Bosanska ambasada je udaljena od mene osamsto kilometara. Nazvali smo napravili termin, poranili jedno jutro i hajrom krenuli. Stigli smo tamo u popodnevnim satima. Obavili sve potrebno za predavanje za pasoš i isti dan se vratili kući. Rekli su mjesec dana da čekam iako je pasoš stigao za dvije sedmice.

Prepreka broj dva. Ahmed ima australijski pasoš s očevim prezimenom, ja imam bosanski s djevojačkim prezimenom. Treba nam punomoć od advokata da dijete može da putuje sa mnom. Pokucamo i advokatu na vrata i objasnimo sličaj. U roku sat vremena imali smo punomoć sa apostilo pečatom.

Prepreka broj tri. Neke od turističkih agencija ne prodaju katre trudicama u odmakloj trudnoći. Ja sam bila trudna šesti mjesec. Stomak se mogao sakriti. Ionako ne spadam pod tu kategoriju odmakle trudnoće nisam željela ništa da im govorim. Pronašli smo jednu Maju iz Banja Luke radi u jednoj turističkoj agenciji. Prodala nam je karte u ponedjeljak za let za sedam dana. Tih sedam dana sam gripala i hodala s temperaturom po shoppingu kupujući razne poklone svima u Bosni.Sretna sam. Idem napokon kući poslije tri duge godine. Kod kuće ne zna niko da dolazim, osim mog starijeg brata Senada. Rekla sam mu da ne smije nikome reći, pogotovo babi i mami. Dogovorili smo se da dodje po mene na aerodrom u Zagreb.Na aerodromu s kog sam krenula će me čekati moj brat.Kilaže u koferu sam imala i previše. Nisu me zaustavljali zbog toga. Ipak treba kupiti poklone od komšinice Asime do strine Esme, pa svima ostalima. Let nam je bio kasno naveče. Prvi put letim sama s djetetom. Ahmed je zaspao prije nego je avion i uzletio. Učila sam mu sure naglas, mislim da je više panika buktila u meni. Prvi let je trajao četrnaest sati, od Melburna do Dohe. Noge su mi otekle i ruke se uločile od držanja Ahmeda jer iako je imao svoje sjedište, lakše mu je bilo spavati ako ga mama drži.Na aerodromu u Dohi smo imali četrdesetpet minuta da se prijavimo na let za Zagreb. Tračala sam po aerodromu s Ahmedom u naramku jer je aerodrom ogroman a ja nisam željela da propustimo let. Napokon smo dosli do izlaza broj 39 i prijavili se za let za Zagreb. Nas su uveli prve u avion. Ahmed je opet zaspao. Let Doha-Zagreb je trajao šest sati. Imala sam osjećaj da ću posjediti do Zagreba. Pokušavala sam bar malo da zaspem da me prije prodje vrijeme, prosto je bilo nemoguće. Zadnji sat vremena srce mi je lupalo kao ludo. Cijelim tijelom sam drhtala. Dok je pilot najavio slijetanje aviona na aerodrom u Zagrebu, ja sam počela plakati.

Razumijeće me svaka sestra koja ima starijeg brata. Razumijeće me svaka sestra koja ima brata koji je bio uz nju dok nije odrasla i napustila roditeljski dom. Držala sam svog Ahmeda dok se avion spuštao. Ruke su mi se tresle i u trenutku sam se pribojala za sebe. Sletjeli smo na pistu. Autobusom trebamo do aerodroma. Uzimam putnu torbu u jednu ruku a Ahmeda u drugu, izlazimo iz aviona. Plačem naglas. Ljudi gledaju u mene. S piste se vidi balkon na aerodromu na kom se prije mogla kahva popiti. Vidim tamo stoji čovjek u crvenoj majici. Maše nam i šalje nam poljupce. SENAD. Mašem i šaljsm i ja njemu poljupce dok prilazimo autobusu, govorim svima oko sebe: “Eno mi brata.”
Maše on, mašem i ja. Knedla u grlu hoće da me uguši. Držim čvrsto Ahmeda a on svoju dekicu i jastuk. U autobusu tražim mjesto da sjednem. Vožnja po pisti se činila tako duga. Ljudi se guraju, gužva, zagušljivo. Samo želim da izadjem, da zagrlim svog brata, da napokon zagrli i on svog Ahmeda.Ahmed je put Elhamdulillah podnio bez problema. Većinu vremena je spavao ili gledao crtani. Jedino nije htjeo da jede. Druga djeca u avionu su plakala, bilo mi je žal tih mama jer su cijelim putem samo djecu morale smirivati, mogu misliti kako su tek one bile iscrpljene.Prolazimo kontrolu, dajem pasoše, nikakvih problema. Izlazimo kroz staklena vrata i tražim kofere. Trudna, umorna. U jednoj ruci dijete u drugoj torba, tražim kolica, kolica ni za lijeka. Kofera milion. Brondam sama na sebe. Spustim Ahmeda na sekundu samo da kofer uzmem, oko mene ljudi niko se ne nudi da pomogne. Kontam ma došla sam do Zagreba sad kofer da ne mogu skinuti s trake. Koliko sam bila ljuta zubima bi ga vukla samo da izadjem iz aerodroma.Napokon sam pohvatala kofere. Okrenem se, nema Ahmeda. Noge mi se otkazale, dah mi je stao. Okrećem se tražim ga u onoj masi. Pogledam prema izlazu a on duša moja prepoznao Senada i gleda ga kroz staklo i mase mu. Ne plačem, jecam. Vidim svog brata, plače i on. Ahmed sav sretan, ponavlja: “Mama, dajdza.”Otvaraju se vrata, Senad kleknuo na koljena i zove Ahmeda, Ahmed mu trči u zagrljaj. Subhanallah nikad se nisu uživo vidjeli. Samo preko Skajpa i Vibera. Grli Senad svog malog Ahmeda i ljubi, narod zastaje gleda. Prilazi moj brat meni, moja sreća, moj oslonac, onaj što mi je poklonio bezuvjetnu ljubav, onaj koji je brinuo o meni, koji je čuvao sestru kao oko u glavi, prilazi mi i širi ruke, kao nekad kad sam bila mala a on dodje s dalekog puta pa me grli, samo sad više nisam mala, ne dolazi on s puta nego ja, grli me, plače.

“Seko moja.” prvi je progovorio “Jesi li mi se umorila???”
“Jesam, ali stigli smo, to je najvažnije.” Kažem mu i brišem suze.
“Hajmo kući, Ahmede hajmo kod majke i dide.” govori nam.
Uzima kofere od mene i idemo prema autu. Lijep jesenji dan, sunča . Sjedamo u auto i krećemo za Prijedor. Sve mi izgleda nestvarno.Kod kuće samo snaha zna da dolazim. Otišla je kod babe i mame na kahvu, kao da ih obidje.Vozimo se a ja toliko nestrpljiva.
“Senade koliko jos do kuće.” pitam ga.
“Evo još sat vremena.”kaže mi.
Ahmed sav veseo, ne može da shvati da je s dajdžom. Senad staje da kupi Ahmedu sok, tepa mu. Mazi ga. Gleda u mene, svako malo me zagrli. Ne može ni on vjerovati da sam tu. Oči mu sijaju.Dolazimo na granicu, s hrvatima bez problema. S našima, standard.
“S kim je dijete došlo iz Australije??” pita policajac. Kazem: “sa mnom.”
Pita me:” Kako mali ovaj pasoš a ti ovaj, prezime me štima?”
Objašnjavam. Traži rodni list, imala sam sve dokumente sa sobom i punomoć od advokata.
“Punomoć je na engleskom?” pita
“Da.” ogovaram.
“A kako da razumijem sta piše.” pita.
Senad, onaj ljuti krajišnik puca od muke i ko iz topa mu reče: “Momak, putovali su 24 sata, idemo za Prijedor, roditelji čekaju, okani se.”
Pita policajac a ima li kakvih dolara za kahvu. Halalim mu 20, samo da idemo kuci.

Ulazimo smo u Bosnu. Srce puno.
“Ahmede ovo je Bosna,” kažem mrvi svojoj.
Ahmed razgleda kroz prozor. Nestrpljiva sam. Senad je presretan a i ja sam. Napokon smo zajedno.“Ćero, vidi sad ovo.” kaže mi “Sad iza ove krivine i vidjećeš Prijedor.”
Stvarno poslije krivine vidi se cijeli grad kao na dlanu. Koliko volim svoj Prijedor. Koliko sam ga se poželjela.Ulazimo u grad. Sve je isto. Kao onaj dan kad sam otišla. Sve je isto.
“Molim te de vozi sporije, molim te hajmo kraj srednje škole.” uzbudjena mu govorim. Pravimo krug kroz grada i izlazimo na cestu koja vodi do mog rodnog sela. Senad zove snahu da je pita kako su i šta rade. Babi i mami je rekao da ide u Zagreb da zavrsi neki posao.Dolazimo polako u moje selo. Emocije me kidaju. Kako mene tako i Senada. Sjećam se svih tih sokaka, kuća, avlija, svakog bunara s kog sam hladne vode popila, svake voćke s koje sam plodove ubrala.Dolazimo blizu naše kuće. Kažem Senadu:” Stani tu ja ću pješke do kuće.”
Patike sam izula i bosa idem po makadamu. Moja kuća, moja mladost, najljepši dio mog života, moja avlija,šljive zrele, groždje. Ulazim u avliju. Vrata na balkonu otvorena, čujem ih pričaju u kući.
“Hej, hej, mama, babo došla sam.” povika iz sveg glasa.

U sekundi se svi stvoriše na balkonu, gledaju u mene i niko ništa ne govori. Šok. Nema riječi. Senadove kćerke teče niz stepenice:” Došla tetka, došla tetka.”
Ulazi i Senad u dvorište.
Mama zaplaka.
“Sine od kud ti?”jeca i silazi niz stepenice.
Babo u šoku, snaha ga drži da ne padne. Prilaze mi svi, grle me. Ljube. Ljube Ahmeda. Ne mogu vjerovati da sam došla.
“Pa kako, nisi imala pasoša???” pitaju i cude se.
“Esmaaaaaaaaa, došla moja Emina.” Mama ori iz sve glave. Doziva strinu sva radosna.
Komšinica iz druge kuće čula je neku galamu, leti preko njive.
“Ah sine jamda si nam došla, ah neka si sine Bog ti dao.” govori mi dok me grli i ljubi.
Suze radosnice.
Ulazimo u kuću. Moja kuća miriše isto. Namještaj isti. Moja soba ista. Slike na zidu sve iste. U roku od sat vremena komšiluk se sav sletio u našu kuću. Svi radosni.
“Kako nam nećeš reći da ćeš doći?” pita babo.
“Nisam htjela da se sikirate i htjela sam vas iznenaditi.“ kažem mu.
“Nemoj više nikad tako kad mi srce nije stalo” kaže mi babo.

Malo sam se odmorila, kuća je bila puna gosti do 11 sati naveče. Legla sam da spavam u svoj krevet, ulazi mama na vrata.
“Evo ti tvoja deka sto ti je tetka Hata rahmetli kupila, Sanel je bio odnio sebi, rekla sam mu nosi sta hoćeš ali vrati Emininu deku kući.” kaže mama odlučno.

Sanel je moj drugi brat. Kad sam stigla bio je na poslu a kad ga je babo nazvao i rekao da sam došla, bio je ljut. Ljutio se sto mu nisam javila da dolazim ali sam znala da on ne bi mogao sakriti da dolazim i pokvario bi iznenadjenje. Ali tu nkć kad je došao i kad su nam se pogledi sreli zaplakao je kao malo djete. Grlio me i ljubio.

Dva brata jedan me je čuvao kao kap vode na dlanu, a drugi se tukao sa mnom kao da smo najveći neprijatelji. Ali ljubav koju je Allah dž.s. stvorio izmedju brata i sestre ne može mjeriti ni sa čime. Senad je ljut kao os a voli beskrajno. Sanel je saljivdzija i moja svadjalica. Obojica su velike maze. Bilo je dana poroškamo se. Ne pricamo ko fol ljuti. Dok mama ne uleti s oklagijom u sobu. Uvijek nas je učila da se moramo slagati. I strašila nas da nam nece halaliti ako ikad ne budemo pričali jedno s drugim.

Tu noć smo svi noćili u roditeljskoj kući. Ujutro pijemo kafu pitam Senada:
“Jel, gdje ti je ona crvena majica.”
“Koja?” pita me cudno.
“Ona što si u njoj bio na aerodromu?”
“Kakva te majica spopala?”
“ Kad si mahao meni i Ahmedu sa balkona na aerodromu?”
“Ma kakav balkon ja stigao minut prije nego ste vi izašli, nisam ni bio na balkonu.”
Smijem se i ne prestajem. Svi gledaju u mene.
“Bome sam ja mahala nekom čovjeki i slala poljupce mislila da si ti i još plačem i kažem eno mog brata.”
Svi se smiju u glas. Gledam ih. Kako su mi nedostajali.

“Ode ja malo vani” kažem.
“Sta ćeš vani?” pita me mama.
“Ode leći na travu i gledati oblake, nisam odavno.”

Mama nosi kahvu vani, sjedimo na travi. Ahmed bere grozdje i ne može vjerovati da to nije iz trgovine. Nosi neki čekić i lupa po daskama, igra se u pijesku, bere travu, trči oko kuce, ode strini pred kuću i zove je naglas.

Zovem ga:” Ahmedeeeee sine jesi ti seljak?”
“Ješam, aha Amo došo dide, neni” i veselo nastavi svoju igru na istoj onoj zemlji gdje sam se ja igrala.

Allahu podari nam da češće odemo kući. Amin

EM
Izvor: facebook