PISMO TEBI, RAHMETLI PREDSJEDNIČE ALIJA

Moram ti priznati boli me predsjedniče kada vidim koliko te ne vole, boli me predsjedniče kada vidim, kako mojim gradom, u kojem sam odrastao pronose tzv. štafetu mladosti, pa se onda sjetim one tvoje rečenice izrečene na Sudu, onda kada si nepravedno strpan iza ćelijskih rešetaka ‘svu svoju ljubav poklonio sam Islamu, za režim nije ostalo ništa’, ta rečenica prolazi kroz moju krv uvijek i gdje god se spomenu oni koji te jesu strpali tamo gdje nisi trebao biti, koji se spomenu i nose titulu heroja.

Rahmetli predsjedniče, evo navršilo se deset tužnih godina kako nisi sa nama, kako si otišao na onaj tamo, bolji svijet, svijet na koji si baš poput dobrih, hrabrih vjernika, otišao sa osmijehom na licu, o čemu svjedoči i tvoje posljednje javljanje iz bolnice, onda kada si htio samo da jedeš puru s mlijekom, i kada si govorio da se više nećeš vidjeti sa Senadom, s osmijehom na licu kada si mu govorio da to više nije važno.

Rahmetli predsjedniče, mnogo nam fališ i imam potrebu napisati ti da mnogo nedostaješ Bosni i Hercegovini, tvojoj domovini čiju ideju si živio. Nepravda se moj predsjedniče, baš onako kako si najavljivao uvukla u sve sfere društvenog života, imamo one prebogate i one siromašne, kažem ništa više nije isto i nemamo više čovjeka koji se bori za prava bošnjačkog naroda, onako kako si ti to činio i radio.

Rođen sam predsjedniče, 11. aprila 1994. godine u Tešnju, a gdje drugo čovjek da se rodi, rođen sam onih ratnih godina kada su tvoji vrli borci već stasali u jednu hrabru i veliku Armiju, spremnu da odbrani tvoju ideju, ideju nezavisne, suverene i demokratske Bosne i Hercegovine. Rođen sam 94. godine, 9 godina prije tvoje smrti, i jednom sam te samo vidio, iako mali, bilo je to nekad poslijeratnih godina, bio sam na Boriku u Maglaju, onda ono jednom kada si dolazio, i već tada sam znao da si ti moj Predsjednik, onako bio si s beretkom, ne znam da li je bila zelena ili crna, ali sigurno znam da si to bio ti, osoba koja će zauvijek ostati urezana u moje sjećanje, jer dužan sam ti predsjedniče.

Dužni smo ti svi mi predsjedniče, i oni što žale za Titom i ‘starim, dobrim’ komunizmom, i mi koji za istim ne žalimo. Moram ti priznati boli me predsjedniče kada vidim koliko te ne vole, boli me predsjedniče kada vidim, kako mojim gradom, u koem sam odrastao pronose tzv. štafetu mladosti, pa se onda sjetim one tvoje rečenice izrečene na Sudu, onda kada si nepravedno strpan iza ćelijskih rešetaka ‘svu svoju ljubav poklonio sam Islamu, za režim nije ostalo ništa’, ta rečenica prolazi kroz moju krv uvijek i gdje god se spomenu oni koji te jesu strpali tamo gdje nisi trebao biti, koji se spomenu i nose titulu heroja. Baš kao i ti predsjedniče što nisi gajio ljubav prema onom režimu, tako ni ja ne žalim što nikada nisam živio u njemu.

Sarajevo je lijepo predsjedniče, baš kao i Tešanj, Zenica, Mostar, Maglaj, Tuzla, Zavidovići, Kozarac, Bihać, Cazin, Bužim, i mnogi drugi bh. gradovi i istinski mi je žao što sada ne možeš da proputuješ i prohodaš starom kaldrmom naših gradova, da vidiš sve one obnovljene munare što svjedoče postojanje nas Bošnjaka islamske vjere na ovim prostorima. Prije nekoliko noći plasirali smo se prvi put na Svjetsko Prvenstvo u Brazilu, moram ti priznati žao mi je što se u Brazilu neće zavijoriti šest ljiljana vezenih u zlatu, ali hoće se spominjati ime Države koju si i ti volio, koliko je i ja volim sada. Žao mi je što te nema predsjedniče pa da zajedno onako glasno predvođeni tobom zavičemo Hajmo Bosno.

Ovih dana evo završen je i popis stanovništva, prvi kako tebe nema, i svi se nadamo najboljem rezultatu, ostavio si nam u amanet i rekao da čuvamo i očuvamo svoju tradiciju, svi smo se potrudili pa vidjet ćemo akoBogda kroz nekoliko mjeseci jesmo li uspjeli, mnogo nas tuše i ubijaju u pojam predsjedniče valjda zato što ne znaju, što se ne izjasnimo kao Bosanci, a ti znaš predsjedniče šta smo mi etnički. Nakon toliko godina predsjedniče, uspjeli smo i bez straha od bilo koga izjasniti se kao Bošnjaci, a ti dobro znaš da su svi tvoji Bošnjaci istovremeno i Bosanci, ta dva naziva, međusobno su prožeta.

Moram ti još priznati da nisam bio dovoljno ‘zreo’ i nisam bio svjestan da ću nekada žaliti što ti nisam klanjao dženazu, onoga dana kada je i nebo plakalo za tobom, ali evo ovako obećavam ti da ja i moji potomci akoBogda nećemo zaboraviti tvoj lik i tvoje djelo. Pisao bih ti još mnogo predsjedniče ali dovoljno je i ovo, htio sam samo da znaš da nam nedostaješ i da ćeš ostati u srcima nas koji te volimo, onako kako si ti volio da te ljudi vole, u Ime Allaha.

Esselamu Alejkum r. predsjedniče, Alija Izetbegoviću.

(N. Dedukić, student na IBU/maglajinfo, 2013.)