Pismo našoj preminuloj majci…

Draga majko, nedostaješ mi…

Teško mi je povjerovati da je prošla godina cijela od dana kada te je rak od mene, od nas, zauvijek oteo. Postoje dani kada pomislim, kao da sam juče, čuo riječi: “Primite moje saučešće“. Postoje i dani kada pomislim da ovih 365 dana i nešto duže i dalje u grlu stoje… naprijed ne daju. Pokušavam biti jak, ali majko, teško je.

Od dana kada si preselila, muči me saznanje da nikada nisam imao priliku reći ti: “Hvala ti za sve” te koliko jako se želim vratiti u vrijeme kada si živa bila i reći ti koliko mi značiš, te koliko mi je žao ako sam te ikada natjerao da misliš drugačije. Dugo vremena sam uvjeren bio da nikada saznati nećeš, ali gledajući brata i mene, sada muškarce, a nekad djecu ‘bez brige i pameti’, podsjetio sam sebe da ‘majka najbolje zna’.

Međutim, ono što ne znaš, jeste koliko jako mi nedostaješ. Pomalo smiješno, ali nisu to rođendani, bajrami nit’ Nove godine, nego jednostavno kratki momenti kada si ti bila… ti. Nedostaje mi miris tvog parfema kada na posao kreneš, prije nego li si ušla u sobu i provjerila da li smo pokriveni. Nedostaje pogled, pokret, osmijeh i svađa. I sve dok neko ne izumi putovanje kroz vrijeme, te momente ću čuvati u srcu svome, daleko od zaborava.

Više od svega, želim da znaš da smo dobro. Gubitak tebe, majko…teško nam je pao. Ali, znajući kako si nas, zajedno s ocem, uspjela podići, mislim da ćemo biti dobro. Izgubili smo te, ali gubitak nas je naučio da onima koje volimo, to svaki dan pokazujemo, te život punim plućima živimo, jer nikad ne znamo koliko još života imamo. Gubitak nas je naučio da nikad ne prestanemo biti dobri ljudi, da se na nas, s nebesa, osjećaš ponosnom.

Volimo te majko…

freshpress.info