Pismo babi koji je strijeljan u genocidu u Srebrenici

Svaka priča ispričana te davne 1995. godine nosi beskonačno mnogo emocija, beskonačno mnogo tuge i bola, beskonačno mnogo srušenih snova, nedorečenih riječi, otrgnutih zagrljaja, isplakanih suza. Nekada davno, na jednom mjestu prepunom zelenila, rijeka, sunca, postojali su snovi i želje o sretnom i bezbrižnom djetinstvu, divnoj mladosti i mirnoj starosti. Baš na tom mjestu živjela je nada jedne djevojčice da će ruku svog oca držati do kraja života, da će on biti taj koji će je voditi u školu i ispratiti kada se bude udavala. …a onda jedna velika eksplozija koja je uništila sve ono o što smo nekada snivali, jedno veliko NIŠTA koje je uništilo sve, RAT. Najprljavija, najružnija, najbolnija riječ koja postoji na svijetu. To je “igra” u kojoj ništa nije sveto, to je najveća dubina ljudskog zla.

Koliko moraš biti ništa da gledaš insana u oči i ubijaš ga? Koliko moraš da mrziš da siluješ, da pogaziš, da zakolješ …? Kao dijete mislila sam da takve radnje postoje samo u horor filmovima a one su bile stvarnost naroda Bosne i Hercegovine. Svako je tada ostavio jedan dio sebe na tom mjestu. Majke su ostavile sinove i kćeri, djeca roditelje, supruge svoje voljene, voljeni supruge. Ostavila sam i ja nekog u tom ratu. Ostavila je jedna nestašna djevojčica jedne plave oči i smeđu kosu, ostavila je jedan dio sebe, svog oca. Znate mi djevojčice smo krhke, nježne, osjetljive ali onaj snažni dio nas su naši očevi. Te jake muške ruke koje su tu da nas štite od zla ovog svijeta. Očevi su onako ozbiljni, uvijek izazivaju strah ali oni su male uplašene ptičice koje se plaše da svoje mezimice poklone ovom surovom svijetu. Oni su naša blagodat od Allaha, naša snaga, tvrđava koja ne dopušta neprijatelju da nam priđe. Baš takav je bio i moj otac, čovjek kojeg ni upoznala nisam onako kako je trebalo a koji je svoj život dao za moje bolje danas. Onoliko koliko su nas dušmani mrzili toliko su nas naši očevi voljeli.

Koliko moraš voljeti nekog da svoj život daš za njegovu sreću? Beskonačno mnogo! Juli je simbol za ljeto, za vrelo sunce, mirisno cvijeće ali i za nešto što se Srebrenica zove. U tom mjesecu najviše emocija proradi, ispliva na površinu, u tom mjesecu najhladniji vjetrovi pušu. Jednog takvog toplog i usanjanog jula jedan je čovjek pošao na put bez kraja. Jedan je čovjek otišao i više se nije vratio. Najružniji osjećaj je kada te boli praznina, praznina u duši i srcu. Znam da je tako moralo biti Allahova volja i ona je najbolja ali ipak mene boli jedan čovjek koji je uplakanih očiju govorio mojoj majci : “Čuvaj mi Jasminu..” Kažu da me je neizmjerno volio, da se radovao meni, da sam bila njegova mezimica.

Voljela bih da mogu da mu napišem pismo i kažem sve ono što na duši stoji : “Znaš babo surov je ovaj svijet. Hladni vjetrovi pušu svuda. Onog dana kada si otišao bila sam dijete, zaneseno djevojče koje nije shvatalo da te više neće vidjeti. Možda sam mislila da si otišao na posao i da ćeš kao i svi drugi doći ali ti nisi došao. Nisi ti kriv lijepi moj. Znam da bi i ti više od svega volio biti pored nas. Znaš babo mama je uspjela, izborila se sa svima i odhranila nas. Ništa nam nije falilo, ništa, osim tebe. Jasmin je dobro, veliki momak. Ima plave oči i smeđu kosu, liči babo na tebe. Nekada davno sam ga uhvatila kako gleda tvoju sliku i plače znam da mu fališ iako ne zna reći. Njemu najviše nedostaje tvoja snažna ruka da ga brani od ovog surovog svijeta. Voljela bih da si bio tu da se ponosiš našim uspjesima, da upoznaš unuku. Asja se zove babo mila i nestašna. Među prvim riječima rekla je i djede i znam da bi je volio više od svega. Svaki 11. juli duša kao da ode iz tijela i opet se vrati. Pronalaze se mrtvi, nalaze njihove kosti a tebe nema. Još uvijek te nisu pronašli. Najviše bi voljela da znam da li si patio ? Da li su te mučili ? Čula sam da si bio ranjen u obje noge i da si se predao, nisi mogao dalje ići. Sigurno ti je teško bilo ? Da li si mislio na mene tada? Kakve su ti misli prolazile dok su te dušmani ubijali? Voljela bih da tom nečovjeku koji te ubio kažem koliko je jadan, da ga pitam da li je makar malo osjetio srama jer ubija jednog insana ? Voljela bih štošta ali onda shvatim da će Allah da mu naplati. Znaš babo tada nisam znala a sada znam da šehidi nisu mrtvi, da su tamo gdje nema patnje i bola. I znam da ćemo se ako Bog da sresti na tom mjestu i da ćemo se prepoznati bez ijedne riječi jer ti si duša moje duše. Svašta bih ti babo pisala a ti pročitati to nećeš ali bude duši lakše.”

Evo opet će 11 juli i opet će da zapuše hladan vjetar sa Drine i tebe babo opet biti neće. Taj hladni vjetar simbol je naše praznine, simbol je ogoljenih duša do kosti, simbol je majke Srebrenice koja pored sve boli stoji tu i čeka da poslednji put isprati svog sina, da se poselami. Voljela bi i da ga zagrli ali strpit će se još malo, strpit će se do Dženneta ako Bog da. Ja ću babo svojoj Asji pričati o tebi, pričati o velikom heroju, o snažnom čovjeku očiju plavih, pričat ću joj o šehidima Srebrenice, šehidima cijele Bosne i Hercegovine. Učit ću je da voli svoju zemlju i da nikada ne zaboravi šta su nam uradili. Upoznat ćeš je babo tamo gdje sreća vječno traje. Bosi ćemo livadama da trčimo a tvoje noge biće zdrave i nadoknadit ćemo sve propuštene dane.

Za Akos.ba piše Jasmina Husić Gačanović