Ovo je Amirina priča: Prvi i jedini rođendan u zagrljaju moga oca…

Godine 1992. u mjesecu aprilu došla sam na svijet kao dugoočekivani gost svojim roditeljima. Kaže mama da nikada nije bila sretnija u životu, iako je bio rat. Dani su prolazili, mjeseci. Napunila sam šest mjeseci, a otac je dobio poziv u vojsku. Bilo je raznih opcija. Da napustimo državu, da jednostavno spasimo živu glavu.Ipak, on ostaje tu i bori se za domovinu. Odlazio je i povremeno dolazio kući, grleći majku i mene, ali ne dugo. Javljao se pismima, u kojima bi obavezno pisalo da ja moram biti dobro. Kako je vrijeme prolazilo, tako je stigao i moj prvi rođendan. Otac je dobio dva dana da može provesti sa svojom porodicom.

Došao je i dan kada sam ja napunila godinu dana. Kao kod svakog, prvi rođendan se obilježava drugačije od ostalih. Sve je prošlo u najboljem redu i velikoj radosti, ali otac je morao ići. Zamolio je moju mamu da mi obuče jednu haljinicu koja mi je bila veća za dva broja, jer je želio da me vidi u njoj. Kada mi je obukla, otac me uzeo u naručje, grlio dugo, jako. Nakon toga me dao mami u naručje i rekao joj: “Sada kad krenem, molim te Amiru iznesi na balkon, ali joj ne skidaj haljinu. Sve dok me bude na vašem oku, maši mi njenom rukom, a kad me ne bude, spakuj haljinu i nikada je više nemoj Amiri obući.” Mama je u čudu izašla na balkon i kaže da nikada u životu nije vidjela veće nevrijeme napolju. Držala me u naručju, ali nekako jedva. Mahala je ocu mojoj rukom, a kiša je oblijevala naše obraze, ruke, tijelo. Okretao se i gledao nas onako dugo, jedva čekajući da nas vidi sljedeći put. Mama je ušla u kuću govoreći “Bože, budale, sva sam pokisla”. Presvukla me, ostavila da spavam. Spakovala je haljinu, da može ponovo da mi je obuće kada se vrati.Ni slutila nije da je to bilo posljednje. Posljednji pozdrav, mahanje, moj prvi i posljednji rođendan zajedno sa njima. On se više nikada nije vratio…

sigma.ba