Otac mi je nudio novac da skinem hidžab

Živjela sam sa svojom majkom, babom, kojeg sam voljela više od ikoga i sa kojim sam o svemu mogla pričati i za kojeg sam ja bila posebna i voljena i njegov sin. Tu je bio i moj stariji brat. Nažalost, niko nije bio u vjeri, za njih je bilo dovoljno da brat i ja idemo u mekteb i to je to, čak nas nisu ni puno podsticali da učimo nešto ili da uzmu da provjere jesmo li naučili, nego je bilo dovoljno da se zna da njihova djeca idu u mekteb.

U mektebu smo bilo redovni, elhamdulillah, sve dok moj brat nije prestao ići, a ja bila mala nisam mogla ići sama i bila sam primorana da napustim mekteb. Govorila sam svojim roditeljima da želim ići, da želim učiti, ali nisu marili, uvijek bi rekli: “Ma dosta si naučila, dovoljno je, neko ne zna ni to.” Vidjevši da nema koristi, uzela sam stvar u svoje ruke. Svaki dan kad bih došla iz škole, zatvorila bih se u sobu i igrala se da sam ja mualima i da imam punu učionicu djece i pisala bih po vratima sure, dove kredama koje sam uzimala od novca koji bih dobila za užinu u školi. I tako malo-pomalo sa svojim “učenicima” naučila sam dosta toga. Često sam znala i klanjati, neću reći svaki vakat jer bih lagala, ali često. Možda bih i češće, ali sam se ustručavala svojih roditelja da me vide da klanjam.

Kako je prolazilo vrijeme, kod mene se sve veća ljubav rađala prema islamu, prema našoj lijepoj vjeri, elhamdulillah. Pričala sam sa roditeljima da se želim pokriti, da želim staviti svoju krunu, u čemu me nisu podržali. Bilo mi je veoma teško, dovila sam Gospodaru da smekša njihova srca, da ih uputi da mi pruže podršku u mom nijetu. Elhamdulillah, napunih ja svojih osamnaest godina i pozovem mamu i babu i fino im kažem da sam tražila njihovu dozvolu i podršku da stavim svoju krunu, i da više ne tražim. Babo me pogleda, nasmija se kao drago mu, pomislio da sam odustala da me prošlo. Tada sam ustala, stavila mahramu, i rekla im: “Više ne tražim od vas dozvolu, nego vam kažem da od danas svoju krunu nosim, od danas pa do dana dok se na vratim svome Gospodaru.” Samo su se zgledali i tada su tek počela za mene velika iskušenja.

Babo, moj babo, koji treba da je ponosan zbog moje odluke, nudio mi je novac da skinem mahramu, da ga ne “sramotim”. Mnogo me je boljelo njegovo nepoštivanje moje odluke, nepoštivanje moje krune. Bilo mi je teško, nisam ni od koga imala podršku, nije me imao ko uputiti, reći šta je dobro, šta nije, ali dovoljan mi je bio Allah, moj Gospodar, Koji me upućivao i podario sabura i snage, hvala Mu. Naravno ponižavanje od mog babe je nastavljeno. Svaki dan kada bi me vidio u haljini dugoj, dugih rukava, govorio bi mi da me žali, da mi je vruće da ne mogu ni na more ići, i ja bih samo pobjegla u svoju sobu i plakala i uvijek pa i dan-danas dovim Allahu da uputi moje roditelje. Prije odluke da stavim svoju krunu imala sam mnogo “prijatelja” koji bi, kada bi me ugledali sa mahramom, govorili bi mi šta sam uradila sa sebe, da sam život sebi upropastila, kao da sam ubila nekoga, da sam ukrala, a ne donijela odluku, pravu odluku u svom životu da ispunim svoju obavezu koju nam naš Gospodar naređuje. Vremenom sam izgubila svoje “prijatelje”, nisam imala nijedne prijateljice.

U tom periodu Gospodar je u moj život poslao brata muslimana, koji je danas moj muž, otac mog djeteta, elhamdulillah, i koji mi je velika podrška u životu i uvijek tu kada mi treba bilo šta pojasniti ili objasniti. Naučila sam i arapsko pismo. Danas sam, elhamdulillah, ponosna muslimanka koja sedam godina ponosno nosi svoju krunu, koja se klanja svome Gospodaru, danas sam, elhamdulillah, koordinatorica džemata, danas, elhamdulillah, imam grupu žena koju podučavam arapskom pismu. Udala sam se daleko od svojih, pet godina sam u braku, elhamdulillah, a moj babo mi još nije došao.

Allahu, uputi mog babu, moje roditelje i sve muslimane širom svijeta, podari im da osjete slast sedžde. Amin!

Sestra P. n-um