Osjećala sam mržnju prema svojoj djeci i mužu

Imam dvadeset tri godine. Udala sam se sa osamnaest godina i majka postala sa nepunih devetnaest. Sada imam dva sina, Allah ih sačuvao i uputio na Pravi put. Prije toga, a i kasnije živjela sam životom koji je bio daleko od islama. Iako sam imala relativno dobar život i dobrog muža, uvijek me je pratila tjeskoba u prsima kojoj nisam mogla naći lijeka. Prije i poslije udaje imala mnogo simptoma sihra. Vjerovala sam da to postoji, ali sam mislila “ma gdje će to mene”, misleći, zar meni neko to da napravi, a ne znajući da sami sebi nekad možemo natovariti belaj, s obzirom na to da nisam imala ni namaz, post, ni hidžab…

Ti simptomi su se pojačali kada sam rodila drugo dijete. Nakon nekoliko mjeseci bila sam u takvom stanju da nisam podnosila dječiji plač. Od bijesa sam udarala rukama od krevet samo da bebu ne povrijedim. Osjećala sam mržnju prema svojoj djeci i mužu, pa sam odlučila potražiti pomoć. Bila sam u takvom stanju da sam bila spremna ubiti i njih i njega. Čula sam glasove koji mi govore da se bacim sa balkona, plašila sam se same sebe. Buđenje iz prvog sna, paraliza sna, strah, sanjanje duhova i toga kako me guše, stisak koji mi lomi kosti… i još dosta stvari koje je teško objasniti nekome ko to nije doživio. Pošto sam živjela u neznanju, prvo sam potražila pomoć kod osoba koje ogledaju i salijevaju strave, što se naravno ispostavilo kao pogrešan način liječenja.

Uvijek sam u dubini duše znala da postoji Allah i vjerovala sam u Njega, ali sam sreću uvijek tražila u nekim stvarima mimo Njega. Unazad nekoliko godina povremeno sam slušala predavanja našeg cijenjenog Elvedina Pezića, koji mi je, mogu slobodno reći, u mnogo čemu otvorio oči, Allah ga nagradio i dugo poživio. Ali, uprkos tome nisam bila čvrsta u odluci da se promijenim.

Zamišljala sam kako bi moj život izgledao kada bih se pokrila, bacila cigarete i alkohol. Tada je sve djelovalo kao nemoguće i previše za mene dok jednog dana nisam ispričala prijateljici šta mi se sve dešava. Pošto je ona i prije mene počela praktikovati vjeru, pomogla mi je da odem na pravo mjesto. Otišla sam na rukju i tu se ispostavilo da ipak nešto ima. Momenat kada je moje tijelo krenulo da pada naprijed u toku rukje, kada me je neka nevidljiva sila povukla za prsa, nikada neću zaboraviti. Nekoliko minuta poslije toga bila sam u bunilu, jer nisam mogla vjerovati.

Učač mi je preporučio da koristim med i maslinovo ulje na koje je on prethodno naučio ajete i da ako želim sebi dobro na oba svijeta da se namaz mora obavljati. Istog dana sam bacila cigarete i alkohol. Kroz nekoliko dana naučila sam klanjati, a kroz dva mjeseca sam se i pokrila, elhamdulillah. Borba sa sihrom ili urokom, šta god je bilo, trajala je još dugo, ali, elhamdulillah, ja sam sada dobro.

Još jedna lijepa stvar jeste i to da je nakon mene, bez imalo pritiska, i moj muž bacio cigarete i alkohol i počeo redovno klanjati. Sada mogu reći da je bolji i veći mu’min od mene, da mi ga Allah sačuva na oba svijeta. Iako je i sam tada bio daleko od islama, ipak mi je bio podrška kada su me pojedinci napadali zbog moje odluke. Vremenom su svi prihvatili i imam osjećaj da me sada mnogo više cijene. Mnoge prijatelje smo i izgubili, ali Allah zna zašto je to dobro. Nijedna ljubav i osjećaj se ne može uporediti sa onom kada spoznaš Allaha. I hvala Allahu na svakom iskušenju koje će nas vratiti na Pravi put.

SESTRA A. S. -n-um