Od skromne žene pretvorio me u grješnicu

Udala sam se u devetnaestoj godini za predivnog i hairli insana, dobili smo tri prelijepe kćerkice. Živjeli smo skromno, ali lijepim životom, i sve je bilo predivno do jednog dana kada su mi javili da je moj muž poginuo. Ostala sam sama sa svojim djevojčicama. Iako su svi bili uz mene, tješili me i pomagali, ja sam sve dublje tonula: suze, bol i ljutnja smjenjivali su se u meni, godine su prolazile, bol je prerasla u borbu za odgoj mojih djevojčica, trudila sam se da im budem primjer i podrška u svemu, ali šejtan nikad insana ne napušta. Nakon što su moje djevojčice porasle u predivne djevojke, savjetovale su me da imam nekog, da ne budem sama i tako sam upoznala čovjeka kojim sam iskušana. Po prirodi sam mirna i bila sam lak plijen za njegove bolesne manipulacije, radila sam stvari kojih se stidim, počinila sam blud. Molim Allaha da mi oprosti!

Izlazila sam na razna mjesta, pila alkohol. Od jedne skromne žene pretvorio me u grješnicu. Moja porodica i porodica mog muža protivili su se tom, ali što su se više protivili, ja sam sve više tjerala svoj inat. Prijatelji me savjetovali, ali uzalud, gušila sam se u vlastitom blatu, a glumila sreću, njega sam kovala u zvijezde, a daleko je od toga bio. Počela sam gubiti prijatelje i postala sam ovisna o njemu. Što god bi ko rekao, okretala bih glavu, čak i svom djetetu sam bila okrenula glavu, subhanallah. Krila sam od nje da se s njim sastajem, oko mene su svi vidjeli njegovo pravo lice osim mene. Moram reći da sam ponekad obavljala namaz, samo ponekad. Allah je dao da je on pokazao svoje pravo lice jer vjerovatno sam mu dosadila ili je ostvario naum, ne znam.

Na samo bajramsko jutro rekao je da će on biti u mojoj kući glavni i da mu ja moram polagati račune za sve. Tada kao da sam tad progledala, Allah kao da mi je tad otvorio oči, jer ako se on ne bude pitao, ostavit će me. Tad sam skupila zadnji atom snage i tihim glasom rekla: “Možeš ići.” Ustao je i otišao. Suze srama, razočarenja počele su teći, bol u grudima, srce kao da će iskočiti… Kud sad prijatelje nemaš, porodicu si zapostavila, u glavi mi misao: “Klanjaj!” Ustala sam, uzela abdest i klanjala sabah iako je vakat sabaha prošao. Suze su nekontrolirano padale, molila sam Gospodara da mi se smiluje, govorila sam: “Ja, Rabbi, ja ne znam šta ću, pomozi mi!” sjedila sam dugo na serdžadi i ponavljala: “Ja, Rabbi, pomozi mi, daj mi izlaz, ja ne znam šta ću!” U tom mi telefon zazvoni.

Moj brat me zove da mi čestita Bajram, ja sam se plačnim glasom javila, a on me upitao šta mi je. Pomislio je na djevojke, da plačem zbog njih. Rekla sam mu da to nije razlog, nego što me muškarac s kojim sam živjela ostavio. On je samo rekao: “Hvala Bogu, i bolje ti je.” Bajram sam provela zatvorena u kući, od stida nisam mogla nikom pred oči. Hvala Allahu, moja prijateljica je došla da vidi šta je sa mnom iako sam ja bila ta koja je zanemarila prijatelje, nisu oni mene, došli su i rekli: “Vjeruj, Allah te sačuvao, nisi ni svjesna sa kim si bila.” Danima nisam htjela kontaktirati ni s kim, odbijala sam ići bilo kud, jednostavno sam vrijeme provodila na Facebooku i slučajno mada u životu ništa nije slučajno, vidjela sam predavanje Elvedina Pezića, nešto o povratku Allahu i počela sam gledati jedno, drugo, i tako uzastopno svaki dan.

Polahko je nestajalo straha i srama, počela sam prakticirati namaz redovno, dovila sam neprekidno, javila se želja za učenjem sufare. Tu sam upoznala predivne sestre, elhamdulillah, ali opet je nešto nedostajalo: hidžab. Kako to sad da uradiš? Činila si blud, pila alkohol, izlazila na razna mjesta, ali želja u srcu svakim danom sve jača. Kad izađem u šetnju, vidim sestru sa hidžabom, osjećam sram. Bližio se ramazan, sestra koja me podučavala sufaru sve je znala, rekla sam joj i priznala da se želim pokriti, ali da nisam spremna. Ona mi je uputila riječi ohrabrenja, da je Allah nagradi, i rekla mi je: “Nećeš biti spremna još dugo, dok god šejtana ne pobijediš. Dovi Allahu da ti pomogne!”

Sedmicu ili dvije prije mubarak ramazana ujutro sam imala nekih obaveza u gradu. Prije izlaska otvorila sam ormar i obukla dugu haljinu i stavila hidžab. Moram reći da su moje djevojke bile presretne, očekivala sam reakcije ljudi, ali, hvala Allahu, prihvatili su me ovakvu bez osude. Vratila sam porodicu i od rahmetli muža. Hvala Allahu na tom iskušenju jer iz svakog zla proizađe neko dobro.

Tekst poslala sestra N. I. n-um