Nisam smio ući u džamiju

Želim vam napisati jedan zanimljiv događaj o mom rođaku i kako se on vratio vjeri. Smatrao je sebe muslimanom jer nosi muslimansko ime i vjeruje da Allah postoji, i tu se završavala sva priča o islamu, kao kod mnogih naših ljudi. Allahova mudrost se ogleda i u tome da u svakoj porodici ima neko od rodbine koji su pobožni, dok neki to nisu. U svakoj familiji imate nekog ko živi islam, dok pojedini članovi familije žive džahilijetski način života, ali eto nekako svi žive zajedno i čuvaju te rodbinske veze koliko je moguće. Tako i u mom slučaju ima jedan naš rođak koji je pobožan i svakome od nas priča o vjeri i to radi godinama kad god nekome na sijelo ode.

Jedne prilike otišli smo kod jednog našeg dajdžića koji je baš džahil bio, nije znao dosta toga o svojoj vjeri. Ovaj rođak koji je u vjeri iznenada jednom skoči i reče – hajmo na jaciju, ideš sa nama u džamiju, nema više izgovora, hajde. Zbunio se dajdžić, kaže – kako ću ja u džamiju bolan, nisam nikad bio, ne znam ni abdest uzet. “Hajde, uzet ćeš abdest sad sa mnom, pokazat ću ti, ti samo kad dođeš u džamiju ponavljaj za nama, kako mi klanjamo tako i ti, ne moraš ništa učiti”, reče naš pobožni rodjak. I dajdžić pristade, nekako sav zbunjen uze abdest, dovedoše ga u džamiju, on ni sam ne zna kako dođe do toga tako brzo. Kad je klanjao upitao ga rođak: “Kako se sada osjećaš?” “Imam osjećaj da mi je srce ovoliko” reče mu dajdžić i raširi ruke. Trebalo je poduže vremena, i dosta iskušenja je prošao taj naš dajdžić dok se nije vratio Allahu potpuno i sada živi drugačijem životom, sada mi klanjamo u njegovoj kući i on nama priča o islamu i toliko je sretan zbog toga.

Vrhunac ove priče je kada nam je opisao stanje džahilijeta u kojem je tada živio, kazao nam je ovim riječima: “Ja do tada nikad nisam smio u džamiju ući. Za mene je to uvijek bilo nešto što me podsjeća na smrt, znam tamo idu klanjati naši stariji ljudi, i kad je dženaza ja stojim vani, ma kakav ja, kontam, gdje ću ja u džamiju. Nekako sam se stidio svoje vjere kao većina naših ljudi. Kur’an nisam nikad uzimao u ruke, strah me bilo, kontam to je neka sveta knjiga, nju nemoj dirat, to je nana umotala u peškire i to se uči samo kad neko umre. Sve su to posljedice onog vremena komunizma u kojem sam odrastao, kada živiš u društvu koje vjeru smatra nečim zaostalim, kao da je ona samo za stare ljude i sve te vezuje za smrt, za ahiret. Bježao sam od svoje vjere, a sada je grlim, ne bih je dao za cijeli dunjaluk.

Toliko blagosiljam rođaka ovog koji mi je pričao o vjeri, mada meni nije uvijek bilo drago što on meni toliko vazi. Ali nekad i tvrd orah napukne, kada Gospodar Allah želi da svjetlost islama dopre do srca tvoga. Ostavio sam i alkohol, i muziku i žene, sve ono što danas većina voli pod izgovorom ‘jednom se živi, uživaj, pusti brigu na veselje.’ A sada u mom autu ne sviraju narodnjaci više, već samo učenje Kur’ana, sa prijevodom i serijal Životopis Allahovog Poslanika alejhisselam. Ne osvrćem se ni na one priče što naši vole reći: ‘Šta ti sad glumiš, nekad si pio, svirao, žene ganjao, a sad tu klanjaš, ideš u džamiju’.

Hvala Allahu Koji me okrenuo od takvih tzv. prijatelja i tog džahilijetskog života od kojeg sada bježim više nego kad sam onda bježao od džamije. Allah kad nekoga odabere i uputi, nema tu, možeš ti i bježati od vjere, ali kad-tad dobra duša se pokaje za grijehe svoje i ja sam platio svoju cijenu za sve ono što sam nekada radio. Sada živim u rahatluku. Smiren sam čovjek i shvatio sam šta je smisao života, i zbog čega sam ja stvoren na ovom svijetu. Sada imam Gospodara svoga Jedinoga koji me voli i kojeg sam i ja zavolio. Elhamdulillah na Allahovoj uputi. I ne zaboravite nikada, svakog Allah može uputiti, pa i one za koje mislite da im spasa nema, jer sam ja takav bio.”

Teskt poslao brat A.

n-um