Nedžad Avdić je gledao genocid u oči: Jovo, provjeri da li su svi mrtvi…

“Pod olovnim nebom
Od olova zrak
Niko još nikada
Nije naučio
U pluća udisati

(Pjesma o Srebrenici, Abdulah Sidran) 

“Ja sam njihova pogreška i svjedok istine”, kaže nam Nedžad Avdić, jedan od malobrojnih koji su preživjeli genocid u Srebrenici, najstrašniji zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata kojeg su prije 25. godine, u julu 1995. godine, uz podršku Beograda i muk cijelog svijeta, provodili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba.

I ove godine će posmrtni ostaci devet žrtva genocida nad Bošnjacima Srebrenice biti u Memorijalnom centru Potočari. To je najmanji broj do sada ukopanih žrtava.

Dok se broj žrtava koje nalaze svoj smiraj svake godine smanjuje, genocidni proces ulazi u završne faze i nastavlja se drugim metodama – negiranjem, trijumfalizmom…

Zato je priča čovjeka koji je genocid gledao svojim očima iznimno važna.

Nedžad je strijeljanje preživio kao dječak, učenik prvog razreda gimnazije. Zarobljen u okolici Bratunca. Skupa s ostalim zarobljenicima, gdje su bili i njegovi profesori, u pretrpanim kamionima i šleperima, prevezen je u selo Petkovci kod Zvornika.

Ovo je srpska zemlja”

Najprije u zgradu osnovne škole, a potom je iste noći izveden na strijeljanje na velikom platou pored Brane crvenog mulja.  Prije toga tadašnji dječak je prošao teške torture. U svojoj zastrašujućoj ispovijesti govori o batinama, o tome kako nisu imali vode, te su morali piti vlastitu mokraću, kako ljudi u strahu i očaju gazili jedni preko drugih, jer nemaju zraka, beznađu, ljudskom zlu…

Trpjeli su stalna ponižavanja tokom kojih su uglas morali govoriti “živio kralj, živjela Srbija” ili “ovo je srpska zemlja, uvijek je bila srpska i bit će”…. 

Tjerani su da sa uzdignuta tri prsta pozdravljaju svoje majke i sestre dok su ih pripadnici  vojske RS i policije autobusima protjerivali iz Srebrenice na putu ka dolini vječne tuge.

Nedžad Avdić pored mezara svoga oca - undefined
Foto: Slobodna Europa: Nedžad Avdić pored mezara svoga oca

A onda su počela ubijanja…

Čuli su se pucnji i naredba da petorica iz kamiona izađu. Iskočio je i on. Bio je vezan.  Svjestan. Došao je kraj.

“Ne znam šta sam u tom trenutku mislio. Brzo ću umrijeti, neću se više patiti. Sve se tako brzo odvijalo. Već sam umirao od žeđi. Kada nam je naređeno da legnemo, počela je pucnjava. Ne sjećam se kad sam pogođen, samo znam da sam ležao, drhtao i osjećao teške bolove u trbuhu i desnoj ruci.  Meci su pogađali ljude koji su padali na mene i pored mene. Jedva sam disao. Kada su ubijali sljedeći red ljudi iza mene, pogođen sam opet u stopalo. U jednom trenutku čujem glas četnika: “Jovo, provjeri da li su svi mrtvi… Koji je vruć, ispali metak ponovo”, prisjećao se Nedžad.

Spasila ga je činjenica da je spomenuti Jovo opsovao, jer mu je valjda bilo lijeno “ovjeravati” žrtve. Mrtvih je ionako bilo svuda oko njih.

Odvezli su se po nove zarobljenike…

Nedžad i još jedan preživjeli, koji je danas daleko od Bosne i Hercegovine, izvukli su se ispod mrtvih, mnogo mrtvih, i pod okriljem noći pobjegli.

Narednih dana će se skrivati po šumama, u napuštenim kućama, pa čak i na srpskim grobljima. Ranjen, malaksao, gladan i žedan, Nedžad je u više navrata padao, odustajao i molio svojeg sapatnika da ga ostavi – da na miru umre. Nije ga ostavio, nosio ga…

Na koncu stigli su do slobodne teritorije i spasa. Ni danas ne znaju kako su izbjegli neprijateljske položaje. Kada su čuli da jedna žena govori kako će: “Allah dušmaninu naplatiti za sve što je uradio našem narodu“, shvatili su da su stigli u bošnjačko selo, pa su zatražili pomoć.

Vidjevši ih u takvom stanju jedan starac je od straha pobjegao. No, ubrzo su pozvali pomoć.

Kasnije su saznali da je bilo još preživjelih, ali da su sutradan pobijeni. Prije nego su krenuli prema spasonosnoj Sapni i Tuzli, oni su gledali kako tijela njihovih ubijenih sugrađana i rođaka tovare na kamione i odvoze u nepoznato. Bili su direktni svjedoci genocida.

Mnogi će kasnije biti pronađeni u primarnim, sekundarnim, tercijarnim…masovnim grobnicama. Među njima i Nedžadov otac, amidža (stric), profesori Hajrudin Bečić i Muhidin Siručić, na desetine, prijatelja, poznanika, rođaka…

Tako je izgledao genocid!

20 godina šutnje

Nedžad je 20 godina odbijao govoriti o svojoj golgoti. Mislio je da je o Srebrenici “svima sve jasno” i da na spomen imena njegovog grada tek treba šutjeti.

Prije 13 godina se vratio se u Srebrenicu, gdje i danas živi s porodicom.  No, kada je vidio sistematska nastojanja vlasti RS-a i Srbije da se, uprkos svemu i poslije svega, zlo negira, digao je svoj glas. I danas svjedoči istinu.

“Kad se radi neki projekt, u nekom sistemu, uvijek postoje greške. U tom njihovom sistemu ubijanja koji je bio doveden gotovo do savršenstva, ja sam greška. Planski je to sve urađeno. Ništa se nije radilo stihijski. Sve je bilo spremno za genocid. Od masovnih grobnica, škola koje su otvorene, ljudi koji će izvršavati ubistva, prijevoza… I u takvom perfektnom sistemu dešavaju se greške, kada nemarni vojnik odbije provjeriti jesmo li svi mrtvi, govoreći: “J… im majku, već su mrtvi”. U tom smislu, ja sam greška. Ostao sam živ! Danas mogu da svjedočim”, priča Avdić.

Naš sagovornik se prošlog 11. jula, na komemoraciji u Memorijalnom centru u Potočarima obratio u ime žrtava.  Njegove poruke potresle su region. Rekao je, uz ostalo, kao vjeruje da će, na kraju i uprkos svemu, pobijediti istina.

“To bi bila moja poruka. Jer, bez nade, čovjek ne može da živi. Iako situacija nije nimalao sjajna, vjerujte. Pogotovo u zadnje vrijeme. Neki su novi politički vjetrovi zapuhali, mada se u osnovi te politike nikada nisu promijenile. No, činilo se nekada 2007. godine, kada sam se ja vratio u Srebrenicu, da to ide u pozitivnom smjeru. Da se prihvataju neke činjenice, presude. U zadnje vrijeme vidimo da se ide na institucionalno negiranje svega što se dogodilo. Presude se, istina, ne mogu negirati, ali njih ionako čitaju samo stručnjaci i studenti. Javni diskurs je bitan. A tamo se krivice žele izjednačiti, a ono što smo mi doživjeli opravdati nekom osvetom za nešto”.

Srebrenica je, nasramotu, danas prepuštena onima koji negiraju genocid. 

O čemu se radi možda najbolje svjedoči činjenica da je Mladen Grujičić, aktueleni načelnik Srebrenice i uoči ovog 11. jula otvoreno osporavao broj ubijenih. Nije mu, veli, dovoljan spisak od 8372 ubijena. Prvi čovjek tog tužnog grada redovni je gost događaja u kojima se zločini nad Bošnjacima minimiziraju. To je sol na otvorenu ranu porodica u kojima je ubijeno na desetine članova. 

“Nažalost, mi svi vidimo da je zločin nagrađen. Vjerovalo se, da će doći do neke demokratizacije. No, ono što je nastao na zlu ni vrijeme ne može popraviti. To postaje očigledno. Srebrenica je dodijeljena nekome ko je počinio takav zločin. Mi preživjeli ćemo barem prozivati one koji su to zlo uradili. Nikada nećemo posustati. Nema nas mnogo, ali koliko god da nas ima, mi moramo non-stop ponavljati istinu. Ne možete onima koji su toliko ljudi potrpali kao stoku na kamione, poubijali, ugurali u masovne grobnice…, da date Srebrenicu i onda govorite o suživotu i pomirenju. Kakav suživot i pomirenje?!”, pita se Avdić. 

Nedžad Avdić: Bošnjački predstavnici ne znaju šta će sa Srebrenicom, izbrisani smo! - undefined
Foto: Mirror: Nedžad Avdić: Bošnjački predstavnici ne znaju šta će sa Srebrenicom, izbrisani smo!

Avdić je u martu 2019. godine osobno reagirao na revizionističku knjigu naslova “Bitka za Srebrenicu – Rat za civilizaciju”, autora Dušana Pavlovića

Ušao je naprosto na skup, saslušao stavove prisutnih, a onda snagom argumenata natjerao negatore genocida da ušute. Situacije je bila na ivici incidenta, no Nedžad je ostao dostojanstven.

“Ja sam zadnja osoba koja je trebala da ode tamo, ali sam htio iz prve ruke da čujem o čemu se govori. Volio bih da to javnost može čuti. Ono su užasne stvari. Neka nam je Bog na pomoći u vremenima koja dolaze”, ističe Avdić.

Projekt nastao na zlu

Dodaje kako do prihvatanja istine o genocidu u bh. entitetu RS i Srbiji ne može i neće doći jer su tamo, a prije svega u Beogradu, na vlasti ljudi koji su širili šovinizam devedesetih teško da će to prihvatiti.

Prihvatanjem istine dovode u pitanje svoj projekt, a to je RS. Pola BiH je u pitanju… Borba za pravdu, protiv negatora genocida vrlo često spada na pleća nas preživjelih. Mi teško da tu borbu možemo dobiti. Mi smo puno toga izgubili, kao zajednica smo uništeni i teško da se poslije genocida ikada više možemo oporaviti. Zbog toga je vrlo važno da to drugi u Bosni shvate, prije nego i oni dožive genocid, te da uvijek podsjećaju na ono što se desilo i da iz toga nauče nešto. Da jednu lekciju izvučemo za svagda, jer je crvena linija pređena”, ukazuje Avdić. 

Kako Srebrenica živi poslije 11. jula, kada odu brojne delegacije, kamere i reflektori, učesnici raznih manifestacija? 

U njoj, kako bi rekao pjesnik: “Ni mrtvo ni živo/U njoj/Boraviti ne može”. 

Nedžad Avdića smeta ga jer Srebrenicu posmatraju kao humanitarno pitanje. 

Pita se da li je Srebrenica postala teret i Sarajevu?

Meni se čini i, sve više imam utisak, da vlasti u BiH, a prije svega mislim na predstavnike Bošnjaka, ne znaju šta će ustvari sa Srebrenicom. Jednostavno, mi smo njima kamen o vratu koji moraju da nose, a ustvari ne znaju šta će s nama. To je problem. Gledaju u Srebrenicu kao humanitarni problem, umjesto da to bude jedno strateško pitanje, najvažnije. Nama ovdje treba sistem koji će nas štititi. Mi nismo gladni… Tako nastavljaju onu ratu politiku gdje su Unprofor i UN posmatrali Srebrenicu isključivo kao humanitarni problem, a nije se o tome radilo. Radilo se o prijetnji genocidom, koji se, na koncu, desio”, poručio je.

Avdić na koncu kaže da nije uplašen zbog onog što vidi na sceni kako u BiH, tako i u regionu, ali da jeste zabrinut.

“Jer, imam i ja svoju djecu, kao i Vi. Jesam defitinitvno zabrinut s obzirom u kome smjeru stvari idu. Nisam siguran da ostatku ljudi u BiH to razumiju. Pokušavaju to ignorisati… Sredine poput Sarajeva žive svoj život i pokušavaju ići dalje. Manje sredine poput Srebrenice su pritisnute i ne mogu da maknu dalje. Definitivno sam zabrinut”, poručio je Avdić. 

I tako, sve do narednog 11. jula, naredne dženaze, sljedećeg ukopa. 

Dolina tuge ostaje sa svojim sjenama, daleko od svih, prepuštena sama sebi, kao i onog kobnog jula 1995. godine, kada nije bilo nikog na svijetu ko bi “htio doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima”.

Upravo onako kako bi rekao legendarni reporter Nihad Nino Ćatić, posljednji glas ubijenog grada, mladi pjesnik čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. 

radiosarajevo