Nedostaje li nam istinskog stida?
Stid je jedan od najvažnijih pojava u lijepom ponašanju (ahlaku). Stid je čuvanje od ponašanja i pojavljivanja na način koji je suprotan islamskim propisima. Poslanik, a.s., je rekao: „Stid ne dolazi osim sa dobrom.“Nedostatak stida se javlja zbog umiranja vjere i udaljavanja od temeljnih vjerskih principa. Gdje nema imana (vjere) nema ni stida. Zato je Poslanik, a.s., rekao: „Ono što je došlo do ljudi od govora prijašnjih poslanika je: ‘Ako se ne stidiš, radi šta god hoćeš’ „ što znači da je onaj ko nema stida spreman napraviti svakakve gluposti, bez obzira na nivo obrazovanja.Poslanik, a.s., je objasnio svojim ashabima, r.a., šta je to stid rekavši im: „Stidite se Allaha istinskim stidom!“ Prisutni ashabi su rekli: „Allahov Poslaniče, a.s., mi se, hvala Allahu, stidimo“ On im je odgovorio: „Ne mislim na to. Istinski stid od Allaha je da čuvaš svoju glavu i ono što je u njoj, i da paziš na svoj stomak i njegove prohtjeve i da ti je uvijek smrt na umu, jer onaj ko žudi za ahiretom on ostavlja dunjalučke ukrase. Ko tako radi istinski se stidi Allaha. (Tirmizi)
Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić
Pročitajte još: Ko zaboravi Allaha dž.š., zaboravio je samog sebe
Onaj ko zaboravi Boga taj ustvari zaboravlja svoju bit i suštinu postojanja. On živi bez spoznaje o svoju duši, o samome sebi i uništava svoj dunjaluk i ahiret.Allah, dž.š., naređuje svim vjernicima da Ga se boje i da se pripremaju za budući svijet i vječnost: “Ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha pa je on učinio da sami sebe zaborave; to su pravi griješnici.” (Hašr, 19)Ovo može da se razumije na dva načina; da se bude nemarno prema nečem i da se nešto napusti. Zaboraviti na Allaha znači biti u nemaru spram Njega i Njegovih zapovjedi, a kao rezlutat toga dolazi napustanje poštovanja, pokornosti i spominjanje Njega, te samo robovanje Njemu Uzvišenom.Navedeni ajet se odnosi na nevjernike ali istovremeno upozorava i vjernike da ne budu kao oni. Zatim slijede ajeti koji govore da nisu isti oni stanovnici Dženneta i stanovnici Džehenema, u kojima Gospodar pojašnjava da su Džennetlije ti koji su spašeni i poziva nas da kažemo “Naš Gospodar je Allah” i da ustrajemo na tome do smrti.Ako čovjek zaboravi na Boga, On Uzvišeni učini da čovjek, ustvari, zaboravi i sebe u smislu da postaje slijep naspram svoga Stvoritelja a samim tim i spram sebe samog. Takav čovjek je u stanju da niti robuje Allahu, dž.š., niti sebi čini dobro i sve što radi uzaludno je. Zato Uzvišeni Allah kaže na kraju ajeta: “To su pravi griješnici.”
Nemar čovjeka odvodi u grijeh a grijeh ga vodi u propast. Međutim, čovjek koji je sebe zaboravio nije ni svijesta navedenog, jer u takvom je stanju da je zaboravio i svoju obavezu prema Allahu, dž.š., Njegovu Knjigu, poslanike, a.s., zapovijedi, upozorenja, radosne vijesti, srdžbu i kaznu. Kada Allah, dž.š., učini da neko sebe zaboravi, taj ne može razlikovati dobro od zla, niti može težiti ka tome da spozna i nauči kako da to razlikuje. Takav zlo vidi kao dobro, a dobro kao zlo i sva njegova preokupacija je zadovoljavanje vlastitih strasti i interesa. A kada se to desi, čovjek se onda usmjeri samo na materijalno i okupira se samo njegovanjem i ukrašavanjem svoga tijela i imetka. On umjesto u vjeri i moralu, čast traži u odijevanju i materijalizmu. Kratki dunjaluk učinim prvim ciljem, a vječni ahiret u potpunosti zaboravi. Više vremena provodi razmišljajući o nekoj materijalnoj stvari, nego u razmišljanju o svemu što ga okružuje i njegovom stvaranju. Više žali za izgubljenom materijalnom stvarim nego za izgubljenim dostojanstvom i ljudskošću.
Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić, magistar religijske edukacije
