Ne omalovažavaj nijedno dobročinstvo, makar to bio osmijeh…

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba (Iz knjige: Vahjul-kalem, autora Mustafe Sadika el-Rifaija)

Islamski historičari zabilježili su predaju od Ahmeda ibn Miskina (islamski učenjak iz trećeg hidžretskog stoljeća, iz Basre), u kojoj je on ispričao sljedeći događaj: ”U 219. godini po Hidžri, bio sam iskušan siromaštvom tako da u kući nisam imao ništa od životnih potrepština, a imao sam suprugu i jedno dijete. Tolika glad nas je bila pogodila da sam poželio da sam miš koji glođe drveće. Zbog toga sam odlučio prodati kuću kako bi imali novca barem za hranu. S tom namjerom sam izašao u grad da tražim mušteriju za kuću. Na putu sam sreo prijatelja Ebu Nasra i obavijestio sam ga da namjeravam prodati kuću. On mi je dao dva somuna premazana džemom, rekavši: ‘Evo, nahrani svoju čeljad!’ I sa dva somuna krenuo sam kući kako bi nahranio ženu i dijete. Međutim, pri povratku kući sreo sam siromašnu ženu sa djetetom. Kada je ugledala somune u mojoj ruci, rekla je: ”Gospodine, ovo dijete je jetim i gladno je. Ne može više trpiti glad, pa ga nahrani, Allah ti se smilovao.’Njeno dijete pogledalo me je pogledom koji nikada neću zaboraviti. Učinilo mi se u tom trenutku kao da je Džennet spušten na Zemlju i da se nudi onome ko nahrani ovo dijete i njegovu majku. Dao sam ženi somune i rekao joj: ‘Uzmi ovo i nahrani svog sinčića. Tako mi Allaha, ja nemam ništa osim ova dva somuna, a u kući me čekaju žena i dijete koji su potrebniji hrane od vas.’ Žena je zaplakala, a na dječakovom licu se vidjela ozarenost i sreća zbog somuna.Hodao sam ulicom zabrinut i tužan. Sjeo sam na jednu podzidu i razmišljao kako da nađem mušteriju za kuću. Moje razmišljanje je prekinuo Ebu Nasr, koji je trčao prema meni. Izgledao je sretno i ushićeno, kao da hoće poletiti.Prišao mi je i rekao: ‘Ebu Muhamede, šta te zadržava da tako tužan sjediš na toj podzidi, a tvoja kuća je ispunjena dobrom i bogatstvom?’Rekao sam: ‘Subhanallah! Odakle meni bogatstvo, moj Ebu Nasre?’Odgovorio je: ‘Doputovao je neki čovjek iz Horosana i pitao je za tvoga oca ili nekoga od njegovih potomaka, a sa sobom je donio tovare blaga.’Znatiželjno sam upitao: ‘A zašto je baš meni donio to bogatstvo?’Ebu Nasr je odgovorio: ‘Rekao nam je da je on trgovac iz Basre kojem je tvoj otac posudio novac prije trideset godina. Međutim, propala mu je trgovine i on je potpuno bankrotirao. Napustio je Basru i obreo se u Horosanu. Ponovo je pokrenuo trgovinu i Allah mu je podario berićet u poslu. Brzo se obogatio i sada, nakon trideset godina, vraća se sa glavnicom koju je posudio od tvoga oca i sa kompletnom zaradom koju je zaradio od tog novca u proteklih trideset godina.’

Osjetio sam neopisivu sreću. Zahvalio sam Allahu na neizmjernoj milosti i blagodatima koje mi je podario. Nakon što sam postao bogat, prvo sam potražio onu ženu sa djetetom i dao joj poveću sumu novca. Nakon toga, počeo sam se baviti trgovinom i moje bogatstvo se iz dana u dan sve više povećavalo. Međutim, u jednom trenutku osjetio sam kao da me je samodopadljivost nadvladala. Bio sam presretan što će meleki zapisati mnoštvo dobrih djela u moju knjigu koju ću naći na Sudnjem danu. Silno sam želio da kod Allaha budem upisan među dobročinitelje.Te noći sam zaspao i sanjao sam kao da je nastupio Sudnji dan. Vidio sam gomile ljudi kako se, poput talasa, sudaraju jedni sa drugima, čekajući, zbunjeni i prestravljeni, šta će sa njima biti. Primijetio sam da je Allah nekim ljudima dao ogromna tijela kako bi mogli nositi terete svojih grijeha koji su, u mom snu, imali oblik, tako da su neki griješnici nosili na svojim leđima breme grijeha veliko poput grada, a zatim su ti grijesi stavljani na vagu.U jednom trenutku prozvali su mene, imenom i prezimenom, da mi izvagaju djela. Na jedan tas vage stavili su sve moje grijehe i loša djela, a onda su na drugi tas, jedno po jedno, počeli stavljati dobra djela. I, na moju žalost, kod skoro svakog dobrog djela otkrivene su skrivene loše namjere, poput želje da me ljudi vide dok sam činio dobro djelo, da pričaju o meni kao dobročinitelju, da me hvale i sl. Bio sam izgubljen. Gledao sam vlastitoj propasti u oči. Tas loših djela pretegao je tas mojih dobrih djela.A onda sam čuo glas koji je pitao: ‘Je li ostalo još ijedno njegovo dobro djelo?’ Rečeno je: ‘Jeste, ovo!’ Pogledao sam da vidim šta je to i ugledao sam dva somuna koja sam dao onoj siromašnoj ženi i njezinom sinčiću. Pomislio sam: ‘Gotovo je! Propao sam! Ta, ja sam davao po stotine dirhema samo jednom siromahu, pa me nisu spasili, kako da me spase ova dva somuna?!’ Onda su stavili na vagu ona dva somuna i tas sa dobrim djelima se malo pomjerio. Zatim su na vagu stavljene suze one žene i osmijeh njenog dijeteta i odjednom je tas sa dobrim djelima prevagnuo i ja sam čuo glas koji je uzviknuo: ‘Spašen je!’

Ne omalovažavaj ni jedno doobročinstvo, pa makar to bio osmijeh u lice brata muslimana. I čuvaj se vatre, pa makar sa pola hurme.