Najtužniji trenutak na Sudnjem danu

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić za saff.ba

Rečeno je: Čovjek će biti najtužniji na Sudnjem danu onda kada shvati da neće moći dati niti pokloniti ni jedan sevab svojoj majci ni svome babi i pored neizmjerne ljubavi koju osjeća prema njima. Dok će u isto vrijeme biti primoran dati svoje sevabe i dobra djela onome koga je mrzio, zbog toga što ga je ogovarao i zulum mu na dunjaluku činio. Zato se Sudnji dan, između ostaloga, naziva i ”Jevmut-tegabun” – ”Dan samoobmane”. Stoga, razmislimo dobro o najvećem stradalništvu na Sudnjem danu i ne dozvolimo da se naši ibadeti i dobra djela nađu na tasovima dobrih djela drugih ljudi.Allahu dragi, sačuvaj naše jezike od ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, potvore, vrijeđanja drugih ljudi i laži, i upiši nas među čestite Tvoje robove i učini da knjiga naših djela bude u Illijjunu, a to je Knjiga nad kojom bdiju Allahu bliski. Amin!

Pročitajte još od istog autora: Zahtjevi istinske ljubavi

Spominjući slučaj Musaove, a.s., majke koja je bila primorana baciti tek rođenog sina Musaa u rijeku, da ga faraon ne bi ubio, Allah, dž.š., objavio je: ”I srce Musaove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i vjernicom je učinili. I ona reče sestri njegovoj: ‘Idi za njim!”’ (El-Kasas, 10.-11.)U zahtjeve istinske i iskrene ljubavi spadaju: trenutačni osjećaj nedostatka, brzina u traženju voljene osobe, trajnost tjeskobe zbog rastanka, praćenje tragova, prikupljanje informacija, osjećaj mirisa voljene osobe (kao što je Jakub, a.s., osjećao miris sina Jusufa, a.s.), nadziranje u tajnosti i javnosti, posmatranje sa strane (kriomice), istraživanje svega što se odnosi na voljenu osobu, požurivanje susreta i ubrzavanje da se to što prije ostvari.Ako je Musaova, a.s., majka toliko čeznula za svojim sinom kojeg još nije bila u potpunosti izgubila iz vida i čije tijelo valovi još nisu bili sakrili od njezinog pogleda, koja je učinila sve da prati njegov trag, koja se gotovo bila zaboravila, pa je vrišteći od tuge ljudima objašnjavala da je to njezin sin, čije srce je ostalo prazno od svega osim od sina Musaa, a.s., i njegovog spominjanja i razmišljanja o njemu i Allahovom obećanju da će joj se sin ponovo vratiti i da će joj se srce smiriti kad ga ponovo vidi i privije uz svoje grudi, pa kako je tek onima čiji voljeni su odsutni i o kojima nemaju nikakvog traga, ni informacije, ni sigurnog obećanja da će doći i da će se ponovo vidjeti, osim onoga čime se tješi voljeni, a to su: maštanja, snovi i nadanja da će se možda ponovo sresti i biti zajedno.

I ne samo to, već kako je onome ko je rastavljen od voljene osobe, a on je ispred njega, koji misli da voljenog skrivaju daleki horizonti, a on je zapravo pored njega, samo što mu je voljenog oduzela faraonska bezdušnost, pa je prekinuo sve veze i svaki trag između njih.Ovakav, u poimanju ljubavi, više zaslužuje da mu srce bude prazno i um zauzet razmišljanjem o voljenom, a on je i pored toga ostao postojan i onda kada su ”sanduk” sa voljenim prekrili valovi i kada ga je izgubio iz vida. On ne očajava i ne ljuti se na sudbinu, već se iskreno nada, jer se čvrsto u Allaha pouzdaje, da će mu se voljeni vratiti i da će mu srce ponovo biti ispunjeno srećom, nakon što je bilo usamljeno i prazno.