MUJO, ENVER I SALIH PREŽIVJELI SU GENOCID: KRVAVE SLIKE SREBRENICE NE BLIJEDE

Visits: 579 Today: 2

Marš mira krenuo je ka Potočarima, a putem spasa korača i grupa muškaraca koji su se prije 26 godina uspjeli probiti na slobodnu teritoriju i preživjeti genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici. Svoja sjećanja emotivno su ispričali za Klix.ba.

Prije tačno 26 godina, usljed prodora agresora na područje Srebrenice, koji je ovaj bh. gradić stavio pod svoju okupaciju, grupe muškaraca krenule su šumskim putevima, kako bi se spasili izlaskom na slobodnu teritoriju koja je bila u Nezuku nadomak Sapne.

Tu su bili i Mujo Delić, Enver Musić i Salih Mulalić, koji su za Klix.ba otvorili svoje emotivno razorene duše i ispričali životne priče koje ih prate. Jedinstveno nam kažu da krvave slike Srebrenice pred njihovim očima ne blijede.

Za neke su šumski lokaliteti kojima su se kretali nažalost predstavljali put smrti, dok je određeni broj njih uspio preživjeti. Među njima je i Mujo Delić iz Bratunca, koji je 11. jula 1995. skupa s još 20 mladića krenuo u izvidnicu.

Išli su prvi ispred kolone, koju su na svakih nekoliko kilometara čekali na određenim lokalitetima. Upravo je ovoj grupi, tada mladića, bilo najteže, zbog činjenice da nikada nisu znali gdje bi ih mogao sačekati agresor.

“Putovali smo ukupno šest dana, a svako malo smo bili na njihovom udaru (udaru agresora, op.a.), pravili su nam brojne zasjede. Najteži trenuci su bili onda kada me neki od mojih prijatelja ranjen prepozna, pozove imenom i moli za pomoć. Tada sam svakome od njih jedino mogao prići, pocijepati s njega majicu ili košulju, previti ga i reći mu da iza nas ide grupa ljudi koja će nositi ranjenike”, prisjeća se Delić.

Drugi rođendan

Sve što je govorio svojim ranjenicima, nažalost, nije se moglo obistiniti, zbog surove činjenice koju ni on u tom trenutku nije znao – da je kolona iza njega razbijena.

Nedaleko od Nezuka, u koji je danas stigao i Delić, životnu bitku je nažalost izgubio njegov veoma dobar prijatelj Juso Cvrk, s kojim je krenuo ka slobodnoj teritoriji.

“U genocidu sam izgubio mnoge članove svoje rodbine, ali i prijatelje, a moj trenutak izlaska na slobodnu teritoriju nešto je što se nikada ne može zaboraviti. To je moj drugi rođendan”, ističe Delić i naglašava da ga svaki put prilikom učešća u Maršu mira prati isti osjećaj.

Na današnjoj trasi nekadašnjeg puta spasa ili smrti Delić korača skupa sa svojim prijateljem Enverom Musićem iz Milića, koji je tokom ratnih razaranja bio smješten u Cerskoj, a zatim i Srebrenici, gdje su njega i njegove saobrce razoružale Ujedinjene nacije.

Nešto malo više od dvije i po decenije kasnije, kaže nam da liježe i ustaje sa Srebrenicom, odnosno svojim članovima familije i prijateljima koji su pogubljeni na najbrutalniji mogući način.

“U Srebrenici je u to vrijeme bilo 45.000 stanovnika i svi su se međusobno poznavali. Mnoge od njih sam sreo na putu spasa, a najteže od svega je bilo što smo one ranjene morali ostaviti. Svaki trenutak preostalog dijela života zasigurno će biti u slikama koje pamtim iz tog perioda, poput nevinog prijatelja koji je bio civil, a ostao je ranjen, čekajući tešku smrt”, priča Musić za Klix.ba.

Dok ga u potpunosti lome emocije, Musić kroz suze nastavlja da se sa 16 i po godina dobrovoljno priključio Armiji RBiH, a na slobodnu teritoriju je izašao nakon šest i po dana, koliko je proveo po okolnim šumama, probijajući se do Nezuka.

“Teško mi je što učestvujem u Maršu mira, ali nekako se lakše osjećam uz prijatelje koji su sa mnom ovdje, a sve to su isto proživjeli. Ne znam kako ili zbog čega, ali za razliku od ostalih ja pamtim svaki dio šume kroz koji smo prošli, iako je ona sada zarasla. Nadam se da će i ovaj put sve proći u miru, kako bismo odali počast svima onima koji su ovdje završili svoje živote. Cilj nam je da svima prenesemo, bez obzira na nacionalnost, poruku da smo mi normalni ljudi i da poslije svega što smo preživjeli ne mrzimo”, nastavio je Musić.

Teški trenuci

Svoju mladost u Potočarima je proveo Salih Mulalić, a prema svojim sjećanjima, u koloni smrti, kako je on naziva, bilo je okvirno 15 hiljada osoba. Najtežim trenutkom u periodu od 11. do 16. jula 1995. godine smatra onaj u kojem je saznao da mu je brat poginuo i to na svoj rođendan, nedugo nakon što su krenuli u proboj.

“To sam saznao na Kameničkom brdu, u dijelu najveće zasjede u kojoj je samo u jednom danu ubijeno hiljadu ljudi. Jednostavno se nisam mogao vratiti, morao sam nastaviti dalje, onako kako sam znao i umio, dok sam bio izložen jakoj artiljerijskog vatri Vojske Republike Srpske”, prisjeća se Mulalić.

Na put spasa krenuo je uvjeren da neće preživjeti, međutim sudbina je željela sasvim suprotno, nametnuvši mu još jedan bolan teret – smrt njegovog djeteta, koje je preminulo doslovno od gladi.

“Sudbina i Allah su tako htjeli, a osim djeteta, u periodu od 1992. do 1995. godine izgubio sam ukupno 98 članova familije, od čega je 67 poginulo u koloni smrti. Svaki dio te zemlje natopljen je krvlju naših najmilijih”, nadovezuje se on.

U Maršu mira do 2017. psihički nije mogao učestvovati, a kako nam kaže, te godine je skupio snage te se odlučio na izuzetno važan korak.

“Bilo mi je toliko da sam razmišljao o napuštanju. Međutim, skupio sam snage i to do kraja izdržao. Nakon toga svima sam govorio da ne idu, jer čovjek jednostavno na tim predjelima ‘puca’, ali mjesec kasnije sam razgovarao s ljekarom, koji mi je savjetovao da to sve ponovim, jer će mi sigurno biti lakše. Tako je zaista i bilo. Današnji prolazak svim tim stazama meni predstavlja psihološku terapiju i pozivam svakoga da nam se pridruži i vidi šta je to bošnjački narod preživio”, poručuje Mulalić

Naši sagovornici, koji će do Potočara pješačiti 100 kilometara, imaju jedinstven stav da se istina o Srebrenici mora dalje promicati na mlađe generacije, kako se ratno zlo nikome i nikada više ne bi dogodilo prenosi crna-hronika