Molim vas, molim vas RAZGOVARAJTE SA DJECOM❗ I PROČITAJTE:

Visits: 56 Today: 3

VEČERAS IDEM DA SKOČIM SA ZGRADE
Neka bude anonimno, moje ime i prezime ništa ne znači, to se dešava i Lejli i Selmi i Mirzi i Damiru i Ani… Ali, neka bude javno, kako bih pomogla nekom ko smrt vidi kao izlaz.
Imam 16 godina i ogromne akne koje neki dječaci iz razreda zovu “krateri”. “Eno je ona sa kraterima”. Ponekad bi se čulo i “fuj”.
Meni je online nastava došla kao spas od poniženja.
Zatvorite nas, hvala, samo da me niko ne gleda kao čudovište. Nisam htjela da se ubijem zbog akni, one su samo pojačale osjećaj nepripadanja i niže vrijednosti koji vučem još od osnovne škole.
Ja sam jedna od onih sa kojima se niko ne druži jer je povučena, ćutljiva, tiha kad progovori i ima lice na koje se gade. Nezanimljiva.
Dešavalo se da neko slavi rođendan i ja tek sutra u školi saznam da jedino ja nisam bila pozvana.
To je bolno, iako je starijima sve ovo o čemu pišem sigurno smiješno.
Oni imaju “sto puta veće brige od mojih akni i odbačenosti”. Moji roditelji stalno pričaju o stambenom kreditu jer ne žele da više budemo podstanari, ali ne zarađuju dovoljno, pa je tata počeo da radi još jedan posao i sad ga skoro više ni ne viđam.
Mama je zbog toga stalno nervozna, kaže svega joj je preko glave.
Mi ne razgovaramo, osim onoga “kako je bilo u školi?”, “je l imaš domaći?”, “kako je prošao pismeni?”.
Odličan sam đak, četvorka samo iz matematike.
Volim da učim, nikada nisu imali problema sa mnom. Tri godine treniram plivanje sa skokovima u vodu. Trener je baš zadovoljan rezultatima.
Moji roditelji dakle nemaju nikakav problem sa mnom i to je, koliko sam shvatila, razlog što ne pričamo, jer sam vrijedno, marljivo dijete koje nema probleme.
A nije sve tako. Ni blizu.
Voljela bih da sam ja dobila temu za pismeni rad: Samoubistvo – kukaviči ili herojski čin. Tada bih mogla da bar nekome, profesorica je divna žena, napišem kako se osjećam.
Možda bi između redova shvatila da nisam dobro, iako izgledam skoro kao svaki đak u učionici, pa bi poželjela da priča sa mnom.
Trebao mi je razgovor, ali nisam željela da to bude sa roditeljima, par puta sam pokušala da im kažem koliko se osjećam odbačeno i tužno zbog lica, ali oni su samo rekli “hormoni… proći će… maži onu kremu”.
Zamislite da sam im rekla da pomišljam da se ubijem?
Ne bi me shvatili ozbiljno, posebno mama, rekla bi da je to pubertetska faza i da je ima svako. Povrijedila bih ih, zabrinula, a već su bili zabrinuti svojim problemima.
Užasno sam se osećala tih dana, opet smo krenuli u školu i opet su me ismijavali. Svaki odlazak kod kožnog koji mi je palio lice nekim tečnim azotom, samo je pravio još veći problem.
Lice okupano krečnim mlijekom, horor, nije ni čudo što mi se smiju. A samo sam htjela da se uklopim, da mi neko da šansu da mu se dopadnem, nisam uvijek ćutljiva, ali oni se sklanjaju i ja se onda sve više povlačim.
Par njih sa kojima sam provodila veliki odmor, radili su to iz nekog sažaljenja, ja sam to tako osjećala.
Bilo je sedam uvečer kada sam izašla iz kuće tog dana, tata je još bio na drugom poslu, mama je na laptopu gledala neke stanove. Rekla sam joj da idem malo da prošetam. Klimnula je glavom.
Ta zgrada sa koje sam planirala da skočim, počela je da se gradi, pa je prestala da se gradi, ima rupa u žičanoj ogradi, i tuda sam se provukla.
Penjala sam se lagano, kao da idem kod nekog u posjetu, bez straha što idem da se ubijem. Teško je to sada objasniti, kao svjestan si sebe, ali i nisi.
Volim mamu i tatu, znam da i oni mene vole, znam da jure sve to sa stanom zbog neke bolje budućnosti, ali ja budućnost u tom momentu nisam željela, nijedan dan u školi više i bilo mi je teško da im to kažem jer sam znala da bi ih polomilo, oni uvijek misle da su oni u pravu, jer su stariji i da mi izmišljamo probleme.
Prvo sam stajala na ivici krova, a onda sam sjela. Noge su mi visile i bilo mi je na momenat lijepo. Počela je da pada kiša i ja sam isplazila jezik da hvatam kapi kao kad sam bila dijete.
Uskoro će sve biti gotovo i kiša će biti prošlost. Malo mi se vrtilo u glavi jer sam postajala svjesnija da ću uskoro da se bacim i sjetila sam se krvi koju ne volim, ali ne volim ni sebe…
Kiša se pojačavala. Odlučila sam da to uradim iz sjedećeg položaja, iako bi skok na glavu bio sigurnija smrt. Uvježbala sam ga posljednjih mjeseci na treninzima, doduše u bazen.
Juče su mi njih petorica rekli da se spalim i da meni ne može pomoći ni filter. Znate li kako se ja tad osjećam? K’o govno. Govno od kog svi bježe. Govno premazano bijelim, sa rupama, koje ne zna da se odbrani.
Malo sam se pomjerila ka naprijed.
Od koga bih mogla da tražim pomoć? Ja sam ona sa kraterima koja izaziva smijeh kad priđe učionici. Još jedan dan u školi bi me ubio, onda bolje da se sama ubijem.
Roditelji mi ne bi vjerovali, ne želim da ih povrijedim svojim “glupim problemom”
Telefon je zazvonio. Mama. Nisam se javila. Zvala je pet puta, pa poslije par minuta ponovo.
Mogla sam da je zamislim kako počinje da paniči tati, jer ja sam dobro dijete koje nikad ne pravi nevolje, vrati se kada je reklo, liježe na vrijeme, guta sve u sebi da nikoga ne povrijedi, glumi da je dobro, smije se na silu, zatvara u sobu da čita lektiru.
Počela sam da plačem. Bilo mi je u tom momentu žao i njih i mene i Lujke, naše mješanke kod nane u dvorištu. Samo njoj nije smetalo moje lice.
Plakala sam i plakala i plakala, izvukla sam telefon iz jakne, okrenula mamu i plačući joj rekla: Mama, ja hoću da se ubijem, mama, pomozi mi, mamaaaa!
Počela je da me smiruje, birala je rečenice, rekla mi je da ostanem tu da sjedim dok ona ne dođe. Ali, ja nisam željela da ona dođe dok joj ne ispričam sve, nisam htjela da je gledam u oči.
I rekla sam joj sve, da sam govno, da mi govore da spalim sebe umjesto bubuljice, da se osjećam loše, da ne želim više da idem u školu, da ne volim život.
Ona je samo plakala, ponavljajući: Dušo mamina… o mila moja lijepa dušo… reci mami da si sišla sa krova, molim te, ljubavi moja, nemoj to da radiš … dušo, siđi, moli te mama… zašto mi nisi rekla, zašto nam nisi rekla?
Dok smo plakale preko telefona, tata je došao mokar, uplašen, jecajući.
….
Nismo pričali tu noć, samo smo svi zajedno legli u krevet. Mama mi je ljubila lice kao da ga prvi put shvata ozbiljno i govorila: mila moja koža.
Konačno je shvatila da nikada nisam bila srećna kako se činilo. To saznanje ju je promijenilo. I nju i tatu.
Sutra smo poslijepodne otišli kod stručne osobe i od tada, već tri mjeseca redovno idem na razgovore, nekad sama, nekad sa njima. Učim da prihvatim sebe. Da zavolim sebe sa aknama.
Da ne gubim volju za životom jer nije u nekom momentu dobar prema meni, jer se čini težak. Da nema problema koji ne može da se riješi.
Sve ovo pišem zato što bih voljela da bude više ovakvih tema za pismeni, da niko ne pomisli da su loše, ko zna koliko djece ne može da priča sa roditeljima, nemaju sa kim, a pomišljaju na najgore.
Voljela bih da se u školi počne otvorenije pričati o problemima koji muče mlade, o njihovim osjećanjima, o prevenciji. Da se razbijaju tabui, to je preče od razlomaka.
Mogla sam biti djevojka koja je prije nekoliko dana sebi oduzela život vješanjem, ali nisam.

preuzeto