Mjesto hadžije Hamida u saffu će se popuniti, ali njegovo mjesto u našoj džamiji i našim srcima sigurno neće

Ovo uopšte nije priča o meni. Moje prve dane u Tuzli u koju sam bio tek došao uljepšala je džamija Kralj Abdullah. Velika džamija, lijep džemat, prilično topla atmosfera. Nakon prvog namaza u džamiji dobio sam poklon knjigu o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Upoznao sam se sa imamom i nekoliko džematlija. Međutim, tih prvih dana nekoliko puta primjećujem jednu neobičnu osobu.
Kada izađem iz džamije nakon akšama, jedan čovjek ne izlazi, već sam ostaje u jednoj strani džamije, i tiho čita Kur’an. (Lijep prizor.)
Dođem pred jaciju, a on još uvijek tu, na istom mjestu. Nije trebalo dugo vremena da primijetim da on tako radi svaku noć. To me podsjetilo na dobre ljude koje sam viđao u Poslanikovoj džamiji u Medini. Ali bilo mi je i čudno. Tuzla, kako kažu, “crveni grad”, a tu u džamiji ima neko ko između akšama i jacije cijelo vrijeme ibadeti i čita Kur’an. Srcu je to posebno drago. Pitao sam nekoga o njemu, pa mi o njemu rekoše nekoliko lijepih stvari.
A onda sam i ja postao Tuzlak, i džematlija ove džamije. I sa njim sam razgovarao. Ponekad. Odnosno, on bi više pokazivao interes za mene nego li ja za njega. Moram priznati da sam mislio da su sva njegova pitanja upućena meni imala prirodu onoga “samo da te pitam da imamo o čemu razgovarati”, ali sam se prevario. To sam shvatio već prilikom sljedećeg susreta kada me pitao: “A jesi li ono završio?” I tako svaki put. Čudio sam se kako je i pored svojih osamdeset i više godina znao “nastaviti” razgovor koji je započeo prije nekoliko dana.
Pričao bi on o sebi, ali samo ako ga nešto upitaš. Nije spadao u osobe čije rečenice počinju sa: “Ja sam bio… Ja sam radio…Ja znam…” Kada mu prvi naziveš selam, on najprije vikne “EH!” tako da to dopre do svih uglova džamije, a onda odvori sa “Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu”, a nakog toga se toplo i srdačno upita. Pita te o zdravlju, poslu ili školi i porodici? Ako primijeti da si musafir upita te odakle si da bi ti kao musafiru dao do znanja da te primijetio. A zapamtio bi i one koji nisu musafiri, a svraćali bi češće u našu džamiju.
Ali sve to nije posebno za njega, posebno je da je on iz prilično udaljenog naselja (Simin Hana) svaki dan dolazio u našu džamiju, i onda bi ostao u džamiji cijeli dan. Dobro, ne baš svo vrijeme u džamiji, već i jedan dobar dio oko džamije gdje je vodio brigu o urednosti okolice džamije. Okopavao i zalijevao je cvjeće i uređivao druge sadnice. I još mnogo čega.
I ne samo to, već je u sedamdeset devetoj godini naučio arapsko pismo i tečno čitaš Kur’an. Ako se sa njim malo provozate, on će iz svojeg kaputa ili torbe izvaditi i dati vam jabuku ili neku drugu voćku. I poslat će po jednu i za vašu djecu. A kad hoće da izađe iz auta, taman kad očekuješ da će izaći, on te obaspe važnim savjetima za život i ostane nekoliko dugih minuta. Sigurno duže od pet, a nerijetko i blizu deset. (Jasno je, on je to radio i iz svoje zahvalnosti, ali i želje da prenese svoje životno iskustvo svom mlađem džematliji.)
Jedne prilike mi je rekao: “Htjeli su da zatvaraju džamiju posle svakog namaza, a ja sam rekao: ‘Ostavite džamiju da bude otvorena stalno. Ja ću da garantujem ako se bilo šta loše desi.’ Od tada je džamija stalno otvorena da može bilo ko da uđe i da klanja.”
Tako mi je rekao, a ja odmah zamislio: Subhanalla, koliko je samo ljudi tim sebebom svratilo u džamiju, abdestilo se i klanjalo, a da on za to stekne nagradu!
Nekad bi i zaspao u džamiji, tako da ti ga bude baš žao što izvrnut spava na podu bez jastuka. Ali kada ga pitaš o tome, on samo kaže da voli džamiju i da mu je tako fino. Jedne prilike sam ga sreo iza zgrade. Odmah kraj puta sjedi on na nekoj ogradici. Sa cekerom spuštenim na zemlju ne pomjera ni tamo ni ‘vamo Prepao sam se da mu je pozlilo, pa sam se odmah vratio, izašao iz auta i dotrčao do njega.
“Hadžija, jesi li dobro?”
A on odgovara kako je dobro, kako je malo sjeo da se odmori (neće da prizna da ga je ljetna vrućina smorila).
“Jesi li siguran?”
“Ada jesam…” – brani se on.
“Hoćeš li kući da te odvedem?”
“Neću. Kakvoj kući!? Krenuo sam u bolnicu.”
“Ali moraš prvo kod doktora, pa onda…”
“Ama dobro sam ja, nego imam jednog prijatelja u bolnicu i hoću da ga posetim. Bolestan je, siromah. A velik’ je sevap da se obiđe bolesnik. I imam neke lijekove da mu ponesem.”
Tako je on slab i pogrbljen išao i da obilazi bolesnike koji su, eto, slabiji od njega, a on im uz to kupi i ponese im lijekove. Nikada nisam čuo da se žali na bilo šta, niti sam ikad čuo da o bilo kome išta ružno kaže. Stvarno nikada. Svoj radni vijek, pričao je, proveo je na velikim hladnoćama u dalekom Sibiri. A mi vidimo da koliko je vremena provodio u ibadetu i brizi o našoj džamiji.
A onda je, odjednom, otišao. Jučer. I više nikada neće dolaziti u našu džamiju. A otišao je svome Gospodaru. Mjesto hadžije Hamida u saffu će se popuniti, ali njegovo mjesto u našoj džamiji i našim srcima sigurno neće.
Allah da mu se smiluje, da mu oprosti i uvede ga u Džennet. Amin.
Hfz. Rusmir Čoković