MEVLUDIN EFENDIJA HRNJIĆ SVJEDOK GENOCIDA U SREBRENICI

Među najpotresnijim svjedočenjima preživjelih žtava genocida, koje u sklopu projekta „Život iza polja smrti“ realiziraju Memorijalni centar Srebrenica-Potočari i BIRN BiH, svakako je svjedočenje Mevludin ef. Hrnjića, trenutno imama u džematu Snježnica u Teočaku.

Tada, dvadesetpetogodišnji mladić, imam Čaršijske džamije u Srebrenici, Mevludin-efendija je tri dana nakon što je u svojoj džamiji predvodio posljednju džumu, u poznatoj „koloni smrti“ krenuo iz Srebrenice prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji, u nadi da će izbjeći Mladićevim koljačima i ubicama da bi nakon 80 dana lutanja podrinjskim bespućima, što sam, što u grupama, uspio stići na područje Kalesije koju je kontrolirala Armija RBiH.

Razgovaramo samo nekoliko dana prije izlaska iz štampe njegove knjige „Svjedok srebreničkog genocida“.

Predratni san

Potresno je to svjedočenje ovog svršenika Gazi Husrev begove medrese, u kome opisuje svoj predratni san o imamskoj službi, život u rodnoj Kamenici kod Zvornika, ali i vrijeme kada je, samo godinu nakon završetka školovanja, svoju ahmediju morao zamjeniti puškom i staviti se u odbranu svog bosanskog topraka.

Do u detalje priča o početku agresije i patnjama opkoljene Kamenice, o ubistvima rođaka, prijatelja, komšija, o vremenu progona u Cersku i Konjević polje početkom 1993. godine, o gladi, rastancima sa svojim roditeljima, braćom, tadašnjem probijanju po snijegu i mrazu prema Srebrenici, o teškoj srebreničkoj patnji do 11. jula 1995. godine, ali i o osamdesetodnevnoj golgoti koju je prošao nakon tog datuma.

Dok razgovaramo djeluje nevjerovatno smirujuće.

Povremeno mu lice promjeni boju, ali u tonu glasa kojim nam svjedoči o 80 dana putovanja od Srebrenice do Kalesije, koje je zauvijek obilježilo njegov život, o nečem što ni scenarij najstrašnijeg horora ne može predvidjeti, ne prepoznaje se ni bijes ni mržnja, pa čak ni psihička neuravnoteženost.

Nazire se samo tuga za onim kojih nema.

Održala ga je kaže, samo čvrsta vjera da je sve što se čovjeku dešava „Allahova odredba i iskušenje“.

„Bog mi je sačuvao pamet da sam, bez ozbira kroz šta sam prošao, zapamtio svaki svoj korak, svaki događaj, svaku smrt ljudi koji su ginuli u mojoj blizini, svaki napad, svaku bitku od samog početka agresije do njenog kraja.

Kamenica, Cerska, Konjević Polje, probijanje kroz neprijateljske obruče, glad, potucanja po tuđim šupama i podrumima u Srebrenici.

Valjda je Allahova volja bila da preživim i 12. april 1993. godine i granate koje su na igralištu ispred škole u Srebrenici ubile desetine mojih poznanika, prijatelja. Kao sad da je bilo, prilazi mi moj prijatelj Esad, pružamo jedan drugm ruku i kako pustismo ruke, udari granata i raznese Esada.

Mene i još jednog druga detonacija baci na drugu stranu.

Rastanak od majke

Dok razgovaramo ne preskače ni jedan detalj. Mirno, priča o rastanku s majkom u Potočarima u julu 1995. godine. Imao je, kaže, ruksak koji mu je otac prethodno skrojio od šatorskog krila i u ruksaku malo soka u prahu, soli, neku konzervu, malo hljeba, piše Politički.ba.

Dopratio majku i halalio se sa njom, a onda sa još trojicom braće, krenuo prema Šušnjarima odakle je kolona od petnaestak hiljada muškaraca pošla na put kojim mnogi nikad nisu stigli na toliko željeni cilj.

„U jakni mi dva Kur’ana onog manjeg formata, kupio ih u Sarajevu 1986. godine.

Putujemo noću i stižemo iznad Kravice 12. jula ujutro.

Čitav dan sjedimo u šumi, čekamo noć. Ja sa braćom Ibrahimom i Salkom, a brat Adil je negdje bio zastao.

Stižu ljudi a s njima i priče o stradanju.

Uvečer krećemo i kod čuvene Bukve zasu nas artiljerija.

Ljudi raskomadani, neki izdišu, neki plaču. Ja proučim šehadet i čekam da poginem. U tom strahu, općoj pometnji i ne vidim da ležim na bratu Ibrahimu. Svako doziva svoga, ali se čuju samo jauci…“

Priča da je s bratom Ibrahimom ubrzo “krenuo brdom“ ne znajući gdje idu. Mnogi haluciniraju. Mnogi, na poziv četnika, žele da se predaju. I on se odlučuje na predaju.

„Mislim da smo bili negdje oko Mravinjaca. Uzimam ona svoja dva Kur’ana i kaiš od pantalona kupljen u Istanbulu prije rata i sakrivam ih u paprat, a onda nas nekoliko krenusmo da se predamo. Kako idemo u meni nešto progovori „ne smiješ se predati, znaju oni da si ti hodža“ i krenem bježati nazad.

Kasnije se vratim, prebirem paprat gdje sam ostavio Kur’ane i nađoh ih.

Krenusmo dalje“.

Ledena voda potoka

Putovao je Mevludin i šumom, i potocima. U hladnoj vodi u kojoj se, okolini Nove Kasabe, satima krio, noge su mu bile toliko utrnule da na njih dugo nije mogao stati.

Pamti svaki detalj prelaska ceste kod Konjević Polja, dolaska u Maćehe, Cersku, Mali i Veliki Udrč.

Svaku smrt svojih prijatelja. Onesvješćivanje od gladi i žeđi.

„Izgubio sam se s braćom. Jedan dan stignem u moju Kamenicu, dođem na prag porušene kuće, isplačem se pred svojom porušenim domom, ali moram dalje. U jednom mjestu na zvorničkoj teritoriju zvano Dolina skoro da ja i grupa koja je bila samnom updnemo u četnicima u ruke. Opet ona svoja dva Kur’ana odložim u paprat i krijem se neko vrijeme.

Vidim, preživio sam.

Opet prebirem paprat, a paprat gusta, ista na svakom mjestu. Pronađoh svoje Kur’ane i nastavih put.

Braće mi nema, sve mislim da će se odnekud pojaviti.

Sjećanje ga vrati na pad svog rodnog mjesta.

Morionov sramotni govor

„Znam da je bio 10. mart 1993. godine kada se u Konjević Polju pojavio Philipp Morion.

Sjećam se tog njegovog sramnog govora.

Nije nam preostajalo ništa drugo nego da krenemo prema Srebrenici.Neko putem, neko šumom. Znam da sam 16 marta stigao u Srebrenicu gdje sam pronašao svoje oca i majku i još neke članove familije koji su stigli nekoliko dana ranije.

Našli smo smještaj u jednoj šupi u naselju Kazani – ja, otac, majka, sestra, dva brata njihove supruge…

Snijeg pao, glad, zbjegovi.

Sve me podsjećalo na na kadrove iz filma „Kozara“. Moj iman, moj odgoj, moje vjersko znanje koje sam sticao u medres bili su snaga koja me je držala. Najteže je bilo gledati gladne ljude, djecu, starce koji spavaju na ulici jer nemaju gdje otići. Ni u primisli nisam imao da muka, patnja, borba sa smrću kojoj u oči gledate i svakog trenutka mislite da je došla po vas, nisu ništa toliko strašni koliko će biti strašan pokušaj bijega pred četničkim kamama i puškomitraljezima u julu 1995. godine“.

Odmah nakon demilitarizacije Srebrenice, priča ef. Hrnjić, grupa imama organizirala je vjerski život u Srebrenici.

Njemu, kao mladom imamu, kaže pripala je čast da bude jedan od četvorice imama Čaršijske džamije. Predvodio namaze, držao mektebsku nastavu, radio…

Nakon što sam 29. septembra prešao četničke linije ispod Visa u Kalesiji i stigao u Tuzlu, saznao sam da ni jedan brat nije došao.

A čekao sam, sve se nadajući da i oni, kao što sam to ja, lutaju negdje šumom“.

Priča o osamdesetodnevnom suočavanju sa smrću Mevludina ef. Hrnjića je grozomorno svjedočanstvo o tragičnoj sudbini hiljada Srebreničana koji su ubijeni u genocidu u julu 1995. godine.

Svaki put kad bi gubio nadu u spas, čvrsta vjera u Allahovu moć ga je, kaže, vraćala u život.

Dolazak na teritoriju pod kontrolom A RBiH

Noć prije nego što je 29. septembra 1995. godine uspio preći na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH, prisjeća se upao je u bunar nedaleko od četničkih linija, izvukao se, potom gazio potoke i tako mokar, skoro struhnute odjeće i obuće, pojavio se pred stražom pripadnika Armije RBiH. Opipao je, kaže, svoju jaknu i vidio da su mu oba Kurana, iako skvašena, ostala u džepovima.

Mevludin efendija Hrnjić, nakon dolaska u Tuzlu i psihičkog i fizičkog oporavka, završio je fakultet, osnovao porodicu i nastavio posao imama.

Priznaje da mu, nerjetko, na san dođu prizori sa „puta smrti“ 1995. godine, ali da mu je snaga vjere pomogla da ne upadne u traume koje su na mnogima ostavile teške posljedice.

„Moja sreća je što me pamćenje nije izdalo. Svaki metar puta kojim sam se kretao, svako mjesto u kojem sam se skrivao, svaki jauk mojih sapatnika koji su pucnjima u svoju glavu prekraćivali vlastite muke, svaki halal sa životom u trenucima kad sam se suočavao sa smrću, svaku onu gljivu ili plod voćke koju smo međusobno djelili, svaki uzdah oca za ubijenim sinom, suze ranjenog brata dok gleda kako mu izumire isto tako ranjeni brat ili otac.. sve sam to zapamtio i zapisao.

Bošnjaci moraju znati kako izgleda genocid“, kaže na kraju našeg razgovora Mevludin ef. Hrnjić autor knjige „Svjedok srebreničkog genocida“.

Prije nekoliko dana, Mevludin je jedan od svojih Kur’ana koji su skupa sa njim preživjeli golgotu puta smrti poklonio na čuvanje Muzeju genocida u Memorijalnom centru u Potočarima.