Mama, dozvoli mi da ti stavim maramu da izgledaš kao muslimanka

IslamBosna.ba- Moja šestogodišnja kćerka voli marame. U predškolskom dobu prošla je kroz fazu kada je usklađivala boje marama sa odjećom dok se oblačila. Ovo je ista ona moja kćerka čija je najčešća jutarnja izjava dok posmatra ogromnu kolekciju haljina: „Ne, nije dovoljno moderno.“

Tokom nedavnog putovanja u Maroko, otkrila je u ormariću svoje nane ladicu punu šarenih, svilenih marama. Narednih pola sata stavljala ih je pored ogledala, podsjećajući me na zadovoljstvo koje sam imala izvlačeći nakit iz kutije moje bake dok sam bila dijete.

Njena ljubav prema maramama ne razlikuje se od njene ljubavi prema modernim haljinama, toploj čokoladi ili njenom biciklu. To je nešto čemu ne pridajem puno pažnje.

Jedne subote ujutro, odmah nakon časova baleta, u mojoj torbi je pronašla maramu i kazala: „Mama, dozvoli mi da ti stavim maramu da izgledaš kao muslimanka.“ Rekla je to na način kao što kažemo: „Dozvoli mi da ti uredim kosu da izgledaš lijepo.“ Pažljivo je umotala maramu oko moje glave, ravnajući nabore i gurajući je preko mog čela, čuvajući da se ne vidi niti jedna vlas kose dok je moja starija kćerka fotografisala. Nakon interne rasprave da li bi ovo moglo uvrijediti muslimane, pošto nisam muslimanka, odlučila sam da fotografiju postavim na Facebook-u. Prva osoba koja je komentarisala je napisala: „Kako jezivo“, a nakon toga je uslijedio komentar druge osobe- da bih trebala bolje naučiti svoju kćerku da sve muslimanke ne nose marame.

Ono što nisu imale na umu ove osobe koje su osudile na prvu, jeste vlastiti identitet moje kćerke: Ona je muslimanka. Neke od osoba koje najviše voli nose maramu, a druge ne. Ona razumije da ne postoji samo jedan način na koji muslimanka izgleda. Ali, to nije ono što je bitno. Za nju, u dobi od šest godina, marama nije toliko izraz vjere koliko ljepote.
Moja kćer ne gleda na maramu kroz prizmu medijskih izvještavanja koji maramu predstavljaju kao simbol ugnjetavanja, što muslimanke elokventno osporavaju. Ona, također, ne gleda vijesti koje obično prikazuju muslimane kao ljute i nasilne (mirni muslimani ne odgovaraju za ‘podobne vijesti’) niti gleda Hollywood-ske filmove gdje su loši momci uvijek muslimani i viču: “Allahu Ekber“, prije nego što se raznesu. Njena mišljenja su samo njena, bez opterećujućih pretpostavki koje šire ljudi koji generalizuju njenu vjeru. Ona još ne zna da je pojedinci zovu vjerom terora ili da je neko nekad rekao njenom ocu da ga je vojska plaćala ‘da ubijam ljude poput tebe’.

Bez toga da joj pogodne vijesti govore šta je to navodno islam, ona razumije islam iz svog iskustva. Islam je za nju polumjesec, šaputanje ‘bismillah’ prije nego što počne jesti, sedžada boje kafe na kojoj njen babo klanja, proslave koje ima sa prijateljima nakon zalaska sunca tokom ramazanskih vikenda i zabave sa plesom i kanom tokom bajrama. Islam je njoj i kršćanstvo. Ona ponekad pomiješa crkve i džamije, nije nerazumljivo, jer i crkve i džamije su bogomolje, mjesta gdje ljudi idu da bi bili bliže Bogu.

Kako moja kćerka ne pravi razliku između crkvi i džamija, nekoliko puta sam je morala podsjetiti da većina muslimana ne kiti božićno drvo kao mi. Nije svaka porodica mješovite vjere poput naše. Za nju to je sve tako uobičajeno – Noć vještica, Dan zahvalnosti, Božić, Valentinovo, Uskrs, ramazan i bajram.

Kada smo moj suprug i ja počeli izlaziti prije deset godina, glavna rasprava je bila kako će razlike u našim vjerama odraziti na našu djecu. Dogovorili smo se da će djeca dijeliti uvjerenja od oboje (iako ja nemam vjerski identitet osim duhovnog) to mi je tada bilo savršeno u redu.

Tek nakon što smo dobili djecu razmotrila sam ovaj pristup i zaključila da je bolje da jedan vjerski identitet bude dominantan dok ostavljamo prostora za različite praznike. Život se obogaćuje praznicima, ali vjerujem da je pripadnost jednoj vjeri puno korisnija kroz životne padove i uspone nego hvatanje u koštac sa nebuloznim uvjerenjima poput mojeg. Znala sam da islam izaziva antipatije, ali fanatizam i nerazumijevanje mnogih bilo je sasvim nebitno za našu ličnu porodičnu odluku.

Ono što nisam mogla zamisliti je kako se vidljiva netolerancija može otkriti u malim stvarima. Da je moja kćerka rekla: “Mama, dozvoli da napravim da izgledaš kao budista“, i pomogla mi da se postavim u lotos položaj, da li bih dobila iste odgovore? Marama je takav magnet za nedobrodošle pretpostavke gdje je većina propustila suštinu momenta fotografije majke i kćerke: ponos djevojčice u tome što je učinila da njena majka izgleda lijepo.

Napisala: Stephanie Meade

Izvor: New York Times

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba