Koliko svog dnevnog, sedmičnog, mjesečnog, godišnjeg vremena poklanjamo Kur’anu?

Piše za saff.ba: Imamović Semir

Koliko su nam u, ovim teškim i turobnim vremenima, vremenima smutnji, iskušenja, moralne i duhovne izopačenosti, dominacije zla i licemjerstva, samo potrebne izvorne kur’anske smjernice i upute, koje će nam osvjetliti put, razgaliti dušu i srce, vratiti nadu, udahnuti novu snagu i ojačati iman, što u suštini i jeste misija/zadaća Kur’ana.
Zar Allah, dželle šanuhu, nije Kur’an nazvao uputom/huda, manifestom/bejan, pojašnjenjem svih stvari/tefsilu kulli šej’in, jasnom istinom/el-hakkul mubin, svjetlošću/nur, podsjećanjem/zikra, opomenom/mev’iza, milošću/rahmet? Koliko mi uistinu u Kur’anu tražimo uputu, pojašnjenje, svjetlo, opomenu, podsjećanje, milost i istinu? Koliko smo, inače, vezani za Kur’an? Koliko ga učimo, čitamo, pamtimo, istražujemo njegova značenja? Koliko svog dnevnog, sedmičnog, mjesečnog, godišnjeg vremena poklanjamo Kur’anu? Istina je da oniliko koliko mi damo sebe Kur’anu, toliko će on nama dati od svojih plodova, bereketa (blagoslova), znanja i korisnih savjeta i uputa.
Jedan od aspekata nadnaravne čudesnosti (i’džaza) i izazova Kur’ana je da mu čovjek nikad neće prići iskreno, istinoljubivo, ozbiljno i s dubokim razmišljanjem, a da mu on neće otkriti neka nova značenja koja su mu ranije bila skrivena. Jedno od tih značenja je da je Allahova dobrota, pa i prema najvećim grješnicima, kakav je recimo bio Benu Israil u Musaovo vrijeme, neizmjerna, neizreciva, neopisiva, i da ona, naprosto, ne ostavlja prostora vjernicima da budu grubi, osori, škrti, sebični, osvetoljubivi i uskogrudni i uči ih da budu blagi, milostivi i saosjećajni.
Allah, dželle šanuhu, je Benu Israilu, i pored njihove bahatosti, neposluha, arogancije, odbijanja Njegovih naredbi, uznemiravanja Allahovih poslanika, spuštao, jednu za drugom, Svoje blagodati – u godinama lutanja im je od oblaka hladovinu načinio, opskrbljivao ih manom (hrana slična medu) i prepelicama, učinio da za njih iz stijene 12 vrela poteče, za svako koljeno/bratstvo po jedno vrelo, oživio ih nakon smrti, oprostio im nakon što su, u Musaovom odsustvu, tele za boga uzeli, radi njih more rascijepio i spasio ih od faraona i njegovih ljudi – samo s jednim ciljem – da bi Mu se vratili i zahvalni bili (leallekum teškurun). Koliko dobra mi činimo onima koje želimo vratiti Allahu i uputiti ih na put spasa (svom “Benu Israilu”)? Ili je naše jedino dobro da im kažemo kako će završti u džehennemu, ukoliko ne budu slijedili pravi put, i ne budu namaz obavljali? da im držimo moralne pridike? da ih omalovažavamo i uzdižemo se iznad njih? da ih ubijamo u pojam i demorališemo? da očekujemo od njih da, preko noći, pravi vjernici postanu? da sve loše navike ostave?

Ono što se traži od nas je da ljudima, prije svega svojim lijepim primjerom i dobročinstvom, a zatim i lijepim riječima, dostavimo Božiju poslanicu, i da iskreno molimo Allaha da njihov um i srce, razumije i prihvati naše riječi, da budemo ustrajni u pozivanju i strpimo se ne neugodnostima, slijedeći tako primjer Božijih poslanika koje je Allah, dželle šanuhu, odgojio i nadahnuo najljepšim odgojem i učinio trajnim uzorom, do Sudnjeg dana.