Koja je najbolja stvar koju insan može tražiti od Allaha?

Za Akos.bA piše: Mirza Voloder

Jedna od najboljih stvari koju čovjek može tražiti od Allaha, jeste lijep završetak života na dunjaluku. Nijedna dunjalučka stvar nije preča od toga. Lijepa smrt na dunjaluku ukazuje na lijepo ahiretsko stanje koje čovjeka ako Bog da čeka, jer će insan biti proživljen na Sudnjem danu u stanju u kojem je i preselio.Stoga dovimo Allahu da nam dušu uzme kada budemo u ibadetu i pokornosti Njemu, te dovimo da nas sačuva lošeg završetka i uzimanja duše od strane meleka dok činimo haram!Zamislimo samo da preselimo na sedždi i u tom stanju budemo proživljeni na Ahiretu! Ya Allah!Gospodaru, daj da zaslužimo da nam duše uzmeš u trenucima pokornosti Tebi!“A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!” (At-Takwir,29)Pa učini Gospodaru naša srca Tebi okrenutim, koja čeznu za Tvojim licem Plemenitim! Amin!

Pročitajte još od istog autora: Poučna priča: Moje novo rođenje

Tamna hladovina krošnje oraha me pozva k‘ sebi, i ja ne imadoh izbora već odazvat‘ joj se. Prostirem ćebe i gledajući na malu spravu omotanu oko moje umorne i griješne ruke, shvatam da je nešto blizu: ne znam tačno šta. U vazduhu kristalno jasno osjećah nešto nalik na bol, a to mogu jer već odavno imadoh u se ugrađen alarm koji bi mi poput glasnog topota konja koji ubogo vuku kočije, ili pak djeteta kad tek izađe iz matere, uvijek i u vakat tačan, javljao da tegoba slijedi. Ipak me tišina vjetra, koji tjeraše listove oraha da plešu, uspava: August. Podne. Zvizdan. Davno.Babica me dočekuje raširenih ruku i miluje mi crvenu glavu i tijelo. Ja, novorođenče, otimam se, stajem na svoje noge, oblačim majicu, hlače i čarape, te govorim prisutnom, sretnom što dođoh na svijet, skupu : hvala vam, dalje mogu sam. Izlazim iz podruma i prvo što mi primami pogled bijahu ljudi pred česmama kako peru tijelo vodom. Razgledah po sebi, pa po njima, po sebi. Nešto na četiri noge stoji pored mene i reži. Pa po njima. Gledam u to stvorenje te se i ja njemu iskezih, a on se zastraši više nego ja njega, iako bijaše veći od mene i imade zube, a ja jok. Pa po sebi. Pa opet u ljude, a oni ulaze u nekakav prostor. Začuh glasne riječi koje ne razumih. Zapravo taj glas ponovi nešto isto četiri puta, sa malom pauzom poslije drugog ponavljanja. Zatim je ostale ponavljao po dvaput, s pauzama poslije svake, da bi zadnju izrekao najglasnije i samo jednom. Poslije te zadnje sam vidio ljude kako drže raširene ruke pred glavom, pa se potraše po licu, krenuvši od čela pa podno obraza. Sve mi nejasno i sve mi novo. Alarm za nevolju me objema rukama trgnu iz sna.Ja se uspravih i poput onih ljudi pred džamijom nakon ezana, pređoh rukama po licu. Drhtim. Da se zatekao neko uz mene , upitao bih ga u koju boju mi je obojeno lice, al‘ pošto ne bi nikog, ja odabrah modro crnu i svima poslije pričah da je baš tu boju poprimilo moje lice nakon sna. Na brzinu ga prevrtah u glavi i pomalo shvatam značenje i pomišljam obraćajući se samom sebi : to što mater odmah napustih, ha sam postao, mi kazuje da sam i sad takav, samo valjda ne opažam. Ono pseto sto režaše pored mene i na mene tek rođenog, mi pokaza da sam njegovim stopama pošao, pravog pseta, hladnog, zvjerskog. I ono treće što u snu vidjeh, protumačih k‘o lijek i otkupninu za sve prethodno, pa rekoh sebi da taj sirup moram probati. I stvarno, ustadoh i počeh se udaljavati od oraha. Probah istjerati hladnoću i grubost iz sebe, pokušah metnut‘ osmijeh na lice i sresti nekoga pa mu toplinu poklonit, al‘ jok – ne može. Ne da srce, tvrdo, grubo. Odlazim do kuće stare, bijele majke i ne nalazim je. Izlazim iz kuće i prolazeć‘ pored bijelih nišana ukopanih u zemlju, ugledah joj ime. Suze. Začuh glas sa munare i pođoh prema njemu, al’ ukopah se u mjestu, padoh, savih nogu uz nogu, i ugledah meleka.Preletiše mi slike Gospodarove blagodati prema meni – života, a ja nemaran bijah. Prođoše sve prilike kojima rekoh ‘ne’ za života. I tad najzad, stvarno, još jednom se ja, Allahu hvala, prenu iz sna. Upozorenje dobih, a priliku i dalje imam, jer ovo pišem, a pisat‘ mogu jer sam živ. Ustajem, nasmijana lica i pogleda, poljubih majku i otiđoh na namaz, bez da me iko presretne. Plačem na sedždama, drhtim na kijamima. Spominjem Ga. Volim Ga. Molim Ga.