KAMEN SA KOJEG SU KRAJIŠNICI KRETALI U MEKU

Bužimski kraj, u srcu Bosanske krajine, krase jedinstvene građevine islamske arhitekture te posebni običaji. Zapravo, počinje na Starom gradu, koji nadvisuje gradsko središte, na najstarijem i jednom od najljepših vidikovaca, odakle se pruža pogled do posljednje kuće u Bužimskom polju. Pogled obavezno zastaje na drvenoj džamiji smještenoj ispod Starog grada. Stoljećima plijeni pažnju, a njenoj ljepoti dive se svi oni koji redovne dnevne molitve obavljaju uglavnom u njoj, iako je više džamija sagrađeno na tom prostoru.

Jedinstvena je stara džamija. Govore o tome i sačuvani autentični dokumenti. Pokazujući ih, Emin ef. Grošić podsjeća da je ovo jedan od najstarijih džemata na ovim prostorima. „Formiran je 1576. godine i ubrzo nakon tog počela je gradnja džamije, koja je bila multifunkcionalna, zbog čega je bila tvrđavskog tipa. Ova je džamija jedinstvena na Balkanu, vjerovatno i u Evropi“, kaže Grošić. ‘Rodni list’ iz 1838. godine Džamija je sagrađena samo od drveta i čuva svoj „rodni list“, građevinsku dozvolu, spisak materijala utrošen za gradnju. Sve je to u vakufnami iz 1838. godine. Tada ju je renovirao Mehmed Vedžihi-paša, osmanlijski namjesnik Bužimske kapetanije. Džamija su gradili domaći majstori od prvoklasne hrastovine i nijedan ekser nije u nju ugrađen, već su primjenjivani žljebovi i drveni klinovi.

Prema pisanim dokumentima, renovirana je 1937. godine, a 1962. godine urađen je dodatni poduhvat – tada je dograđen ispod nje kameni zid, jer su istruhnule drvene grede na kojima je stajala. Radio je to poznati majstor Šahinović iz Bužima, koji je uspio podići džamiju bez dizalica na drvenu potporu. „I dok se gradio kameni zid pod njom, u džamiji se normalno obavljala molitva. Džamija je zadržala svoje dimenzije i danas može primiti oko 1.000 vjernika“, rekao je Grošić. Posebnost džamije čine oko nje razasuti, poput najvjernijih čuvara, nišani – nadgrobni spomenici nekadašnjim imamima, dobrotvorima i najuglednijim džematlijama. Na kraju Osmanskog carstva Pažnju, ipak, najviše privlači kamenje poredano ispred džamije, poznato kao Hadži-taš, a tu se nalazi decenijama. Svaki kamen ima natpis: Ale Mehić, Arif Šahinović, Nijaz Hadžić, Fikret Veladžić, Bajro Kedić… nižu se imena i datumi. Vjernici pred ulazak u džamiju zastanu, prouče pored kamenja, pa produže na molitvu. Bužimljani su nekada upravo sa tog kamenja kretali na hadž. Vrijeme koje seže decenijama unazad čuva taj jedinstveni običaj. “Gledajući historijski kontekst, Bosanska krajina je bila na kraju Osmanskog carstva i rijetko je neko imao priliku otići na hadž. Ako bi neko i dobio tu priliku, onda je to bio poseban događaj, a hadžija je bio posebna ličnost u cijelom kraju. Sami čin polaska davao je pečat svemu. Budući hadžija bi prije kretanja na daleki put ispred džamije ‘sagradio’ kamen sa kojeg bi krenuo na putovanje. A kako se došlo do tog, do te ideje, da se sagradi kamen, jednostavno se ne zna…“, priča Grošić.

Budući hadžija bi po izlasku iz drvene džamije stao na kamen, na kojem je pisalo njegovo ime i datum polaska, te se oprostio s članovima porodice i prijateljima koji bi ga ispraćali. Obavijestio bi prisutne šta ostavlja svom kraju. Običaj je bio da se uoči odlaska na hadž učini neko dobro djelo. Obično bi to bila gradnja česme, puta… O tom govore danas brojne česme razasute po Bosanskoj krajini, posebno uz putne komunikacije. Zahvala Allahu za obavljanje hadža „Tako bi zauvijek ostali obilježeni dan i mjesto odakle je pošao na hadž“, kazuje Nijaz efendija Hadžić, predsjednik Udruženja hadžija „Nur“ iz Bužima, koje baštini tradiciju odlaska na hadž. “Hadžijski kamen – jednostavno je tako dobio ime. Prema nekim dokumentima, a više po predanjima, prvi je sagrađen, odnosno postavljen, prije više od 100 godina. Taj je kamen postao identitet i ima više dimenzija. Na njemu je upućivana zahvala Allahu za obavljanje hadža, a moralna dimenzija mu je ta što bi hadžija na njemu dobio halal od svojih sugrađana, članova porodice prije polaska“, rekao je Hadžić. Godinama i decenijama je hadžijski kamen bio osnovni dio priprema za odlazak na hadž. Hadžija Sulejman Duraković podsjeća da su prvo sa kamena hadžije uzjahivali na konja, a kasnije ulazili u automobil. „Važno je to obilježje. Kada dolazimo u džamiju na molitvu, obavezno obiđemo svaki kamen i podsjetimo se svakog hadžije“, dodaje on. „Koliko znam, ovakvog običaja nema nigdje i zaista ne znam zašto je baš samo ovdje postojao. Najprije se mislilo da su kamenje koristili da uzjašu konja, kasnije uđu u automobil… Međutim, na njemu je ispisano ime, datum… a kasnije su se počeli pojavljivati i u drugim, susjednim mjestima, u Cazinu, Vrnograču, Todorovu…“

Obnoviti običaj hadžijskog kamena

„Danas se kamen sve manje koristi. Rijetki ih prave prije odlaska na hadž. Trebalo bi pronaći veći prostor i obnoviti običaj hadžijskog kamena, jer o tim hadžijama koji nemaju kamen ne postoji ni trag da su bili na hadžu. Brzo se to zaboravi… A za ove hadžije koji imaju kamen zna se godinama, decenijama. Stalno se na to podsjeća“, priča Duraković. Uz Hadži-taš ostao je zapis i o ispraćaju prvog hadžije sa ovih prostora nakon Drugog svjetskog rata. Na tom se ispraćaju ispred drvene džamije okupilo nekoliko hiljada Krajišnika, a budućeg hadžiju je do prve željezničke stanice pratilo 47 konjskih zaprega, u koloni od desetak kilometara. Iz Hadži-taša, tih biljega, tih simbola, poticana je pobožnost, razlijevajući se u bogatstvo običaja. Čuvajući taj krajiški odjek i osjećaj vjere, ali i svečani običaj, bilježili su i bilježe, pamtili i pamte odlaske Krajišnika do najsvetijih mjesta i ostali njihova trajna veza. Priča o Hadži-tašu i dalje traje.