Kako natjerati naše muževe, muškarce, da zbilja to i budu, da preuzmu inicijativu u porodici?

Dobar tekst…

Jedna vrlo mlada gospođa ustade na jednom mom predavanju i pita: kako natjerati naše muževe, muškarce, da zbilja to i budu, da preuzmu inicijativu u porodici i da budu oslonac nama ženama?

Razgovorom i razmjenom mišljenja konstatovale smo da se kćerkama od malena govori šta trebaju, šta ne trebaju, šta smiju, šta ne smiju, i one se pripremaju za uloge supruge i majke čak više nego i što je potrebno.

Međutim, sinove niko ne priprema da budu muževi i očevi. Naprotiv, njima se na Balkanu još uvijek povlađuje, jer on je „muško“, njihova čak i sramota je manja nego sramota djevojaka isl., kako to obično biva u patrijarhalnijim sredinama.

Sinove odgajaju majke, zatim vaspitačice u vrtiću, a onda najčešće učiteljice. Očevi rade od jutra do mraka da porodici obezbijede sve što im je potrebno i svoj angažman van kuće, a na pribavljanju finansijskih sredstava, smatraju dovoljnim za porodicu i djecu. Tu je velika greška. Da bismo imali standarde koje smo sami sebi nametnuli, moramo raditi mnogo sati i odsustvovati po cijeli dan. Naveče kada otac dođe kući, već je umoran i dovoljno nervozan od napornog dana, tako da za interakciju sa djecom ne ostaje vremena.

Nedavno sam čitala da je jedna fabrika igračaka napravila seriju lutaka „Sretna porodica“: otac, majka, dvoje djece – šablonski. Kada su djeci dali igračke da se igraju, oni su oca sklanjali sa strane, a igrali se sa mamom i one dvije manje lutkice. Kada su pitali: A gdje je otac?, djeca su odgovarala da je on na poslu i ostavljali su lutku oca netaknutu.

Onda su u fabrici shvatili da se „otac“ neće koristiti u igri, pa su ga skroz uklonili, dodali mu avione i tenkove i od njega napravili poseban set – vojnika.

Ukoliko otac boravi u kući samo par sati dnevno, onda će ženske vrijednosti, koliko god da su sjajne, često biti jedine aktivne vrijednosti u kući.

Problem sa sinovima u čijem odgoju očevi nisu imali aktivnog udjela niti ulogu nastaje kada sinovi stupe u brak. Kćerke ulaze u dobroj mjeri spremne, znaju šta hoće i od njega i od braka i to očekuju, međutim sinovi ulaze u brak s manjkom samopouzdanja, on nije dijelio svoj život sa ocem od koga bi učio, uzimao od njegove duhovnosti, razgovarao, a dječacima je to od šeste godine naročito potrebno.
Ranije su dječaci bili često okruženi muškarcima: djedovima, amidžama, dajidžama. Danas samo roditeljima, najčešće majkom, a onda tetama u vrtiću.

Muškarcima je u braku potrebna muška dubina koju oni crpe od svojih očeva. Ako otac nije dovoljno provodio vremena s njim dnevno po nekoliko sati, on će iz svog djetinjstva ponijeti samo figuru oca izrezanog od kartona.

Kao takav, ulazi u brak sa klimavom skiciranom predstavom i površnim primjerima muževnosti koje je pokupio iz filmova. Nesiguran je i ne može da se odnosi na ravnopravnoj nozi. Nikada nije upoznao unutrašnjost muškarca.

Ima samo klišee i neotesane izraze kojima pribjegava u nuždi. Najčešće onda popušta, bježi ili postaje zao. On samopouzdanje dobija isključivo od oca ili drugih koji ga zamjenjuju i to od oca koji ga je poštovao i radio na izgradnji njegove ličnosti.

Zato je jako bitno da očevi, također, punopravno učestvuju u odgoju djece, naročito dječaka i da sa njima provode po par sati dnevno. Još otkako je dijete sasvim malo, beba, trebaju se aktivno uključiti da se dijete navikne na njihov glas, miris…

O ovom problemu sam razgovarala sa nekoliko stručnjaka za dječju psihologiju. Zapanjio me njihov stav da odrastanje djeteta uz majku i žensko okruženje može utjecati na feminiziranje muškarca kada je u pitanju oblačenje, ponašanje, način razmišljanja, odnos prema suprotnom polu i odnos prema svijetu. Dakle, ono što geni ne učine, može učiniti odgoj.

Dijete koje raste uz stabilne roditeljske figure neće posezati ni za kakvim ekstremnim stvarima niti u pubertetu niti kasnije. Za njega „faca“ u pravom smislu riječi je njegov otac, a ne vršnjaci delikventi, vođe školskih ili mahalskih bandi.

Voljela bih kada bi o ovoj veoma važnoj temi muž i žena otvoreno razgovarali, sagledali prioritete i bili svojoj djeci više emocionalno na usluzi nego li finansijski.

Hraniti tijelo, a ne hraniti dušu je gajiti vlastitog neprijatelja i proizvođača problema, a prije svega gajiti nesretnu ličnost.

SSabri