KAKO JE POŠTAR IZ GORAŽDA STARICI SPASIO ŽIVOT

Posao poštara je veoma dinamičan jer su svakodnevno u izravnom kontaktu s građanima, pri čemu svjedoče različitim životnim situacijama.

Potvrđuje to i najstariji poštar u Goraždu Ešef Jusufović koji kaže da posao poštara nije samo da nosi račune, pošiljke i dijeli mirovine, već, kako ističe, da uz osmijeh i lijepu riječ ljudima, posebno umirovljenicima, učini dan ljepšim te bude na usluzi ako kome zatreba.

– Ovaj posao ne možeš da ne voliš i svakodnevno doživljavaš različite anegdote – priča Jusufović.

Dodaje da se posebno ispunjeno osjeća kada nekome pomogne, a nedavno je Goraždanki Fati Bećković prilikom predaje mirovine, doslovno spasio život.

– Pokucam na vrata, nitko ne otvara. Kaže mi gospođa koja čisti haustor da već danima Fata ne sipa vodu. Pokušam otvoriti, pojavi se noga iza vrata. Pozvonim drugom susjedu da mi pomogne, da provjerimo je li živa i kako smo pomjerali vrata ona je pomjerila ruku koja je bila pomodrila. Okrenuli smo je na stranu i srećom došla je sebi, nije željela u bolnicu. Ostavio sam joj broj telefona ako zatreba pa me je zvala nakon sat vremena da joj kupim jesti – pojašnjava Jusufović.

Napominje da je u današnje vrijeme mnogo starih, samih i bolesnih ljudi kojima rijetko tko pokuca na vrata, te su poštari jedni od njih.

Navodi da je sa svojim sugrađanima izgradio veliko povjerenje da često nakon što pozvoni, uđe u kuću i mirovinu ostavi na stolu.

Jusufović je ovaj posao počeo raditi 1987. godine, kako kaže, sasim slučajno, nakon što je dobio odbijenicu za posao u nekadašnjoj Hemijskoj industriji (HI) Azot.

Cijeli svoj radni vijek od skoro 35 godina proveo je u Goraždu te napominje kako pamti i bolja, prijeratna vremena, kada su sela ali i grad bili puni stanovnika.

– Sada je najveći problem što nema ljudi. Mladi odlaze ali i starih je sve manje. U dijelukoji pokrivam, od naselja 1. maj do Trga branilaca grada, prije samo nekoliko godina bilo je 400 umirovljenika, a sad ih je tek nešto više od 350. Slabo se i rađa jer prije kada dođem negdje da donesem mirovinu izađe malo dijete koje je naviklo da dolazim svaki mjesec i ono “hoće mirovinu”, pa mu ja dam bilo kakav papir i marku dvije, a sada takvih situacija nema, sve je prazno – prisjeća se Jusufović.

Do mirovine mu je ostalo još četiri godine i već sada se priprema na trenutak kada će se prestati baviti ovim poslom koji mu je “ušao u krv”.

– Srodio sam se s ovim poslom jer nije malo 35 godina, hodaš od kuće do kuće kao da je tvoja, ljudi te prihvate i kao da u svoju kuću ulaziš. Gdje god dođeš ljudi te svraćaju, na kavu, sok… Bit će se teško naviknuti i prestati s tim poslom – zaključuje najstariji goraždanski poštar prenosi crna-hronika