KAKO JE JEDAN ČOVJEK ODUSTAO OD HADŽA…

Hadžija Seid iz Egipta, nakon što je obavio obrede hadždža, sjedio je u sali za čekanje na međunarodnom aerodromu u Džedi. S njegove desne strane sjedio je drugi hadžija koji mu se obrati riječima: “Ja sam poduzetnik, Allah mi je Podario da evo ove godine deseti put dođem na hadždž!” Seid napravi blagi pokret glavom i reče: “Allah ti primio hadždž, nagradio te za trud i grijehe oprostio!” Čovjek se osmjehnu i odgovori: “Obadvojici! A jesi li ti prije bio na hadždžu?” Nakon kraće stanke Seid mu odgovori: “Allah najbolje zna, ali ovaj moj hadždž ima svoju dugu priču, ne bih želio da te sa njom zamaram.”

Čovjek mu reče: “Tako ti Allaha, ispričaj mi je, jer mi ionako samo čekamo u ovoj sali.”

Seid se nasmiješi i poče svoju priču: “Baš tako, upravo čekanje je početak moje priče. Dugo godina proveo sam čekajući da odem na hadždž. Ttrideset godina radio sam kao fizioterapeut u jednoj privatnoj bolnici dok sam sakupio potreban iznos za hadždž. Tog dana, kada sam otišao u bonicu da uzmem novac, sreo sam majku jednog nepokretnog djeteta koje sam liječio u bolnici. Bila je izuzetno tužna i zabrinuta. Ona mi reče: ‘Allahu ne emanet te ostavljam Seide. Ovo je naša posljednja posjeta ovoj bolnici.’ Začudio sam se njenim riječima i pomislio da nije zadovoljna sa mojim liječenjem, te da želi dijete premjestiti u drugu bolnicu. Međutim, ona nastavi: ‘Ne brate Seide, Allah mi je svjedok da si ti bio pažljiviji prema mom sinu od njegovog oca. Tvoje liječenje izuzetno mu je pomoglo, nakon što smo bili izgubili nadu u njegovo ozdravljenje.’ Zatim se tako žalosna udaljila.” Čovjek se začudi i prekide Seidov govor pitanjem: “Čudno, ako je bila zadovoljna sa tvojim liječenjem i stanje njenog sina se popravilo, pa zašto je prekinula liječenje?”

“Isto to sam i ja upitao. Otišao sam u upravu bolnice i provjerio. Ustanovio sam da je otac dječaka ostao bez posla, te nije mogao nastaviti plaćati troškove liječenja svog sina.” Čovjek se ražalosti i reče: “Samo Allah ima moć i snagu! Zaista je unesrećena ta žena. Kako si postupio?” Seid odgovori: “Otišao sam do direktora i zamolio ga da dječak nastavi liječenje na račun bolnice. Međutim, on je to kategorički odbio i kazao mi: ‘Ovo je privatna firma, a ne humanitarna organizacija!’

Izašao sam iz ureda direktora kaharan i tužan zbog te žene. Iznenada sam stavio ruku na džep u kome su bili novci za hadždž, na momenat se ukočio, a zatim sam podigao glavu prema nebu i zamolio Gospodara riječima: Dragi Allahu, Ti znaš šta je u mojoj duši, znaš da ja nisam imao veće želje od odlaska na hadždž, Tvojoj kući i posjete džamije Tvog poslanika. Ti znaš da sam se zbog toga trudio cijeli svoj život. Međutim, ja dajem prednost ovoj sirotici i njenom sinu nad sobom, zato mi nemoj uskratiti svoju blagodat! Otišao sam do blagajnika i uplatio cijeli iznos koji sam imao za liječnje dječaka šest mjeseci unaprijed. Zamolio sam ga da kaže ženi da je to iz posebnog fonda kojeg bolnica ima za siromašne pacijente. Čovjeka je to ganulo, pustio je suzu i rekao: ‘Allah tebi i takvima podario svaki bereket!’” novihorizonti.ba