“Kada udaš dijete svoje, znat ćeš kako je.”

“… zateče je kako plače pa upita,” što plačeš, raduj se sreći svoje kćerke.”
“Kada udaš dijete svoje, znat ćeš kako je.”
“… a kako?”
“Majka ne može bit’ a da se ne raduje sreći djevojčice svoje.
I bez obzira na godine, uvijek će biti djevojčica.
Udaš, pa se raduješ na taj dan posebno, pa dijete svoje tješiš od noći pred vjenčanje, do prelaska preko majčinog praga.
A kada izađe, plačete obje…
Dođe i prvo jutro, sretna si ti, ali, džaba je.
Fali ti tvoja curica.
Fali ti njen glas na jutru, “kako si spavala majko”, “majko ja ću nam skuhati kahvu”…
Brineš i kada prođe jedan, drugi, treći dan, kako je spavala.
Brineš, sikira li je neko, a da ti ne želi nasikirati.
Brineš, i kad znaš da je sretna.
Dijete je to. Tvoje.
Devet mjeseci si je nosila, pa rodila, i pazila od prvog puzanja, padova, i najslađih prvih koraka, pa do danas, paziš i brineš.
Toliko da samo ti to kao majka znaš, u svom srcu nosiš.
… i raduješ se njenoj sreći. Majka ne može i ne zna drugačije.
Eto kako, i eto otkud ova suza.
… a ko kćerku nije imao ili još udao, i ne može razumjeti.” ❤️❤️❤️

Hanuma