Kad ti preseli neko najdraži

Kad ti preseli neko najdraži
Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
FacebookViberWhatsAppTwitterTelegramEmailFacebook MessengerCopy LinkPodijeli
Zajedno smo odrasle i završile osnovnu, a kasnije i srednju školu. Zajedno smo stasavale i odgajale se u islamu: ona u svojoj porodici, a ja u svojoj. Podsticale jedna drugu i savjetovale, podržavale. Polaskom u 4. razred srednje škole, otišle smo na sladoled i tu, za jednim malim stolom, kovale planove budućnosti. No, mene je tištilo jedno pitanje, a znala sam da i ona isto sanja o tome – hidžab! Progovorila sam da u tim fantazijama o budućnosti sebe ne vidim bez mahrame. Složila se sa mnom. Dogovorile smo se da ćemo naredne godine, opet u septembru, sjesti za taj isti sto i analizirati šta smo uspjele. Nismo sjele. Nikad s tim razgovorom. Ja sam se pokrila, a ona nije. Upisale smo različite fakultete. Ona je počela izlaziti s mladićem, koji nam je bio poznat kao čestit, vjernik. Ubrzo su se uzeli, bila sam im kuma. Završile smo svoje fakultete, zaposlile se. Ja sam još uvijek bila neudata i uvijek na kahvi s pogrešnim tipom. Ona je rodila divnu djevojčicu. Zajedno smo se radovale prvom koraku, zubiću, razbijenim koljenima. Ja se njoj jadala za neuspjele ašikluke, ona me tješila, ali nikad o mahrami nismo razgovarale. Jednom, onako „izokola“ spomenuh, kaže ona meni, inšaAllah. Nisam išla dalje.

Došla i moja nafaka. Udala se i rodila dvoje djece. Sretne, elhamdulillah i ona i ja. No, kad sam bila najsretnija, nakon poroda svog drugog djeteta, pomrači mi rahatluk jedna vijest. Moja drugarica je u bolnicu u Sarajevu, njena djevojčica ima tumor na mozgu. Klonula sam. Pomislih, Bože moj, kako je njoj? Zovem je, a ona tješi mene: “Sabur, bit će inšaAllah, dobro, bit će.” Godinu dana agonije i borbe. A ona! Majka! Bedem! Hrabrost! Nikad je niko ne vidje mrkog izraza lica. Uvijek osmijeh i na usnama, inšaAllah, bit će dobro, Allah daje hajr…

Preselila je djevojčica. Njeno jedino dijete. Sunce što je sijalo u njenom mladom životu, ugaslo se. Djevojčica od 7 godina … Gasulila i u ćefine je umotala svoju princezu. Pored tabuta lice joj ljubila, poselamila se s curicom i vratila se praznom domu. Majčino srce je gorjelo od bola, ali suzu ne pusti. Na dan dženaze sjedila sam pored nje u njihovom porodičnom domu i gledala kako tješi svekrvu i tetke. Ona! Ona kojoj utroba gori od bola, ali saburi. Ona kojoj srci stenje – saburi. Ona koja ima sva prava ovog svijeta da istrese svoju bol u suzama, ona ih guta. Saburi i spominje Allaha: Allah zna šta je hajr. Ona je sad ptičica džennetska, ne plači, ona je sad sretna… Ona tješi mene. Zastidjeh se.

Posjećivala sam je više puta sedmično. Prvi put nakon dženaze kad sam došla, vidim da nosi hidžab. Nekoliko susreta redom, hidžab je tu. Ona se pokrila. Elhamdulillah. Znam da ni bez mahrame nije nikad zanemarivala obaveze muslimanke, i da je njena odjeća i prije bila propisna, samo joj je mahrama nedostajala da bude potpuna. Njen iman je u njenoj boli dobio krunu. Sretoh je jučer. Lice se smješi, ali oči su ugasle. Allaha spominje, spominje sabur, iskušenja. Pita me za djecu. Zaustih da se požalim kako su nemirni i neposlušni, ali ne rekoh. Sjetih se, lahko je prigovarati kad imaš na koga. Ona bi dala sve da je sve ispreturano i razbacano, ali da je to uradila njena djevojčica.

Ti koja čitaš ove riječi, dovi. Dovi Allahu da je ponovo obraduje evladom, jer nakon djevojčice koju je imala, više nije uspjela zatrudnjeti. Dovite za njen sabur, njen iman i njen evlad, Allah vas nagradio. Ne zaboravmo: Koliko god nam iskušenje bilo teško, pomislimo da ima, ne samo teže, nego bolnije, bolnije, mnogo bolnije od našeg… Dovimo za sabur svih majki koje njihove ptičice čekaju, inšallah, u Džennetu.

(Preuzeto)

N-UM