KAD SE NAROD RAZIĐE, MI OSTAJEMO U TIŠINI BIJELIH NIŠANA

I kada svi odu, u Potočarima ostaju majke Srebrenice…

Šahida Abdurahmanović kaže da porodice na isti način svake godine doživljavaju 11. juli.

Sve je jako teško, tužno i žalosno. Dan je bio težak za porodice. Danas je mnogo ljudi bilo na dženazi, ali sve je manje prvih srodnika. Nažalost, srodnici su ubijeni, ali i rasuti širom svijeta. I pandemija je dosta toga usporila jer mnogi su željeli doći, ali nisu mogli iz opravdanih razloga. Nama žrtvama genocida je mnogo važno što narod ovdje dolazi, mi nikada nijednu dženazu nismo obavili sami. Na ovaj dan ljudi koji dođu tugu podijele s nama i veliko im hvala – istakla je Abdurahmanović.
TIŠINA BIJELIH NIŠANA

Dodaje da je mnogo godina prošlo od 1995. godine, ali nema razlike u dženazama, svaka dženaza je kao da se 11. juli desio jučer.

Bol i tuga ne jenjavaju. Svake godine imamo redoslijed, od priprema, dočeka, da prođe sve na dostojanstven način. Poslije svake dženaze ovdje u Memorijalom centru ovakva je atmosfera, mi ostajemo u tišini, a i ovi bijeli nišani su sami po sebi tišina. Narod kad se raziđe, tišina ostaje u ovom ambijentu. Ipak, najvažnije je da se ovo ne prekida, bilo nas je i danas mnogo, ovo se nastavlja, i nažalost, ostaje i budućim generacijama koje ostaju iza nas – kazala je Šahida Abdurahmanović, članica UO Udruženja Pokret „Majke enklave Srebrenica i Žepa“.
(Ismar Imamović) hayat