Jesu li imami da’ije ili radnici koji klanjaju za pare?

Ljudi su me oslovljavali i oslovljavaju na razne načine. Nekad prije, kao učenika medrese, zvali su me – softa. To je i danas običaj kod nekih da učenike na ramazanskoj praksi zovu softama. Nisam se nikada pitao otkuda to ime zapravo. Bila je jedna šala da je ta riječ došla od riječi sophos, a to znači mudrost. Pa bi onda softa bio mladi ljubitelj mudrosti. Naravno, ovo je čista šala i bez imalo sumnje ništa više od toga.

Poslije su došli i dolaze nazivi efendija, hodža, imam, vaiz, muderris…. šejh. Nekad i neka druga. Ljudi često daju imena i atribute iz čistog poštovanja. Nekad, neki, iz drugih pobuda.Postoji više termina koji su danas u upotrebi, a vezuju se za ljude koji na neki način govore o vjeri ili u ime vjere. To su hodža, efendija, imam, mu’allim, hatib, vaiz, muderris, ustaz, da’ija, šejh…’allame, muhaddis, mufessir, hafiz… fakih…. muftija. Možda još poneki.Neki i nisu u upotrebi kod Bošnjaka, a neki jesu.Neke od ovih termina nalazimo u Kur’anu i hadisu. Neke ne.Naravno, mogli bi svaki ovaj termin istražiti i sa više ili manje preciznosti ga definirati i objasniti. To nam nije cilj.Ono što želim jeste napisati nekoliko rečenica o terminu da’ija. Ukazati na značenje ove riječi, ali i ponuditi varijacije njene upotrebe.

Allah, dž.š.,u 45. ajetu sure el-Ahzab imenuje Poslanika, s.a.v.s., kao da’iju – onoga koji poziva Allahu, dž.š. U ajetu koji prethodi ovome Poslanik, s.a.v.s., se imenuje i kao šahid, mubeššir i nezir. To se prevodi kao svjedok, donosilac radosnih vijesti i (Poslanik koji opominje) – opominjatelj.Jedino je riječ da’ija u upotrebi na način da označava osobu koja poziva na put Uzvišenog Allaha u najširem smislu riječi. Ostale riječi se u tom smislu i značenju ne koriste.Naime, riječ da’ija kod Bošnjaka nije imala svoju konkretnu i svakodnevnu upotrebu do unazad 20-tak godina. Tada je dobila jedno značenje o kojem želim kazati nekoliko riječi.Kada spomenete pred nekim riječ da’ija – ona se po defaultu, i u najkraćem, vezuje za ljude koji su studirali ili studiraju negdje u arapskom svijetu, vratili se u Bosnu ili među Bošnjake i govore im o islamu i u ime islama.

Ovdje je (ne)svjesna zamjena teza na sceni. Pojam imam se, opet, (ne)svjesno reducira i daje mu se značenje da je to osoba koja predvodi namaze u džamiji i za to prima plaću. Obično riječ imam implicira i značenja riječi mua’llim i hatib, a to bi značilo da uči djecu u mektebu i drži hutbu. A da’ija…. Ne, on to nije! To je neko drugi, reći će se.Da me neko pita(o) šta ta riječ znači, a da ne listam rječnike i ne tražim po knjigama, rekao bih:To je pojam kojim Uzvišeni Allah naziva Muhammeda, s.a.v.s., i najopćenitije značenje jeste da je to osoba koja poziva na put Allaha, kako je to spomenuto u suri el-Ahzab. Na drugom mjestu Uzvišeni uz pojam da’veta – poziva na Allahov put – vezuje da taj poziv treba biti mudar i na lijep, dobar i prijatan način.

Da… dai’ja je osoba koja posjeduje dovoljno znanja o vjeri, posebice njenu etičku dimenziju i najbolje bi bilo da što više liči na čovjeka kojega opisuje Kur’an i sunnet u smislu lijepog ponašanja i prijatne pojavnosti. On bi trebao moći druge ljude zainteresirati za islam i predstaviti ga lijepim. Da bi to mogao, da’ija dobro poznaje i psihologiju, sociologiju, običaje i ukupni ambijent ljudi kojima govori i koje poziva Allahu, dž.š. Dobar je govornik. Lijepo izgleda. Omiljen je u društvu u kojem se nalazi.

Nalazim, dalje, da da’ija treba imati određene osobine koje su učenjaci sveli na šest najvažnijih:Da sam radi ono čemu poziva. Da njegove riječi i praksa budu u jednom skladu
Da bude krajnje iskren u pozivu na Allahov put
Da se poznaje i rukovodi se da’vom Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Da bude pronicljiv i da može prepoznati i razdvojiti važno od manje važnog ili nevažnog i da je opći interes uvijek u prvom planu
Da bude strpljiv i obazriv jer će nailaziti na razna iskušenja
Da bude iskren u govoru i postupanju
Na ovih šest uvjeta se dodaje i to da ima opće karakteristike kao što su: da je častan, stidan, da ima spremnost na praštanje, potpomaganje, da je povjerljiv… kao i sve ostale lijepe osobine koje ga mogu učiniti ugodnijim i ljudima bližim.

Ljudi čije je znanje veće, dublje i obuhvata više disciplina, te činjenica da su mnoge godine proveli izučavajući islam zovemo alimima – učenjacima.Kako to neko lijepo reče: Svaki musliman je da’ija (jer ima potrebu i obavezu da poziva na Allahov put članove svoje porodice i one na koje može imati utjecaja, a da to ne izazove revolt i odbojnost), ali svaki da’ija nije alim.Nepoznavanje principa pozivanja u vjeru dovodi do odbojnosti i tenzija. Može osoba imati najiskrenije namjere, ali namjere ništa ne znače ako nema dovoljno znanja i vještina, a pogotovo ako ne poznaje ambijent i okolnosti i onda najiskrenija namjera izazove najveći problem.Ovdje su, nažalost, dobrano pobrkani lončići. Imate ljude koji umisle da znaju ili sami sebi nalijepe etiketu da’ije i onda nastupaju kao alimi i dijele fetve kao muftije.Naime, najopasnije je suditi nečijim namjerama, jer ih ne znamo. Ali, vidimo rezultate i djela koja su rezultat nečije aktivnosti.U arapskom svijetu je jako mnogo da’ija. Mi poznajemo tek one najistaknutije i koji su planetarno najpoznatiji. Međutim, jako je mnogo ljudi koje se zove da’ijama.

Bošnjaci koji se školuju u arapskom svijetu ne samo da uče znanje iz knjiga, nego, što je normalno, bivaju podučeni i manirima, običajima, načinu ophođenja svojih profesora ili pak da’ija koje gledaju i slušaju. I onda sa tim se vrate u Bosnu i nastoje naučeno primijeniti u praksi.Tu često izostane briga i pažnja koju zahtijeva ambijent, mentalni sklop Bošnjaka, društveno-političke prilike i što je najvažnije, drugačiji model i sistem u kojem se zna ko, kako i kada govori u ime islama. Ili bi se bar trebalo znati.Bosna je vjerovatno najslobodnija muslimanska zemlja. Meni nije poznato da postoji bilo koja muslimanska zemlja u kojoj može da o islamu i u ime islama govori ko hoće, kad hoće i kako hoće, a da za to ne mora odgovarati nekome.Suludo je i pomisliti da bilo gdje u arapskom svijetu može bilo ko govoriti kada hoće, kako hoće i gdje hoće.Ali, obzirom da u Bosni nema pendreka i policijske države to se shvati da se može raditi kako kome volja. I tako se obično dešava.

Sistem, koji se zove Islamska zajednica, nije idealan i savršen; niti je bez grešaka i propusta; neki od ljudi koji taj sistem čine nekada nisu najadekvatnije rješenje niti su dovoljno aktivni, motivirani i osposobljeni da adekvatno govore o islamu i u ime islama, ali šta je alternativa? Nema je, a da njen scenarij nije strašan i poguban.Naime, u arapskom svijetu nije problem jer svi imami u džamijama, vaizi i da’ije, hatibi i alimi – govore isto, rade isto, uče istome. Iz istih knjiga su učili, isti školski sistem ih je odškolovao i što je najvažnije isti državni aparat ih obrazuje, postavlja, raspoređuje i prati šta i kako rade.Nema šanse da nađete da se, recimo, narod zbunjuje da im u jednoj emisiji jedan da’ija govori sa aspekta hanbelijskog mezheba, drugi šafijskog, a treći hanefijskog. Ili još više od toga, da se jedan da’ija ismijava sa ministarstvom vakufa, muftijama, alimima, da’ijama i imamima sa kojim se ne slaže i ne dijeli ista uvjerenja.Zato je moguće i sasvim normalno da se da’ija u arapskom svijetu bavi i fikhom i da javno nudi fikhska rješenja, jer su ona usklađena sa zvaničnom pravnom školom te države.Nastaje problem kada da’ije prenesu manire, način, metodologiju, način razumijevanja, pravni okvir (mezheb) koji nije isti kao u Bosni i kod Bošnjaka, i sve to začine sa tvrdnjom da je to jedino ispravni menhedž, i onda nastaje problem.Onda se javljaju pojmovi – mi i oni. Onda se operira sa ispravno i pogrješno. Onda se govori o onima koji su na istini i koji su na batilu…. Onda se javljaju braća i oni drugi, sunnetlije i novotari.

U arapskom svijetu nema šanse da se neko drzne iskočiti iz jasno definiranih okvira. Može samo jednom.Nikada nećete naći da bilo koji da’ija ukazuje da su njihovi predvodnici, vladari, prinčevi – ustvari impotentni i nasilnički despoti koji teroriziraju ljude u svojim zemljama i sprečavaju preporod i napredak svojih nacija. Nema tih i takvih tema. Nema takve literature.Nikada nećete naći da bilo ko od njih govori o rasipništvu ogromnih kraljevskih/prinčevskih familija a sve sa grbače jadnog naroda.Niti ćete naći da da’ije i alimi govore o zulumu koje bogati čine slugama iz Bangladeša, Pakistana, Tajlanda, Šri Lanke itd.Ali, na kraju krajeva, nas Allah dragi neće pitati za stanje u arapskim zemljama jer na to nismo mogli utjecati, ali nas hoće pitati šta smo radili da islam i muslimani budu u boljoj poziciji u Bosni i među Bošnjacima.

Razvlačenje pameti, zbunjivanje, ispravljanje onoga što se ispravljati ne treba i djelovanje suprotno zvaničnoj Islamskoj zajednici, u obrednoj praksi, je najgrublje rušenje jedinstva muslimana.Ako je hanefijski mezheb jedan od priznatih mezheba onda je važno da se primjenjuje u obrednoj praksi. Ono što su Bošnjaci ostavili od mezheba i sami sebi napravili neku svoju varijantu, s mudrošću i pametno vraćati u jasno poznate okvire zvanične pravne škole kao validnog okvira slijeđenja Poslanikovog Sunneta i Kur’ana Časnog.Ako nastavi raditi šta ko hoće i želi – onda mi svaki mogući scenarij izgleda strašno. Neće uopće biti tada bitno što je neko bio, a neko nije bio u pravu.

(Izvod iz knjige Budi bolji čovjek, 45.-49. str.) budibolji.com