Ismijavala sam se s vjerom

Moja priča nije aman posebna, ali je ispisana damarima srca i lepezom suptilnih osjećaja. Njen početak rađa se u jednoj zemlji koja se Bosna zove. U njoj odvajkada miriše cvijeće. Mirišu zumbuli, ruže, karanfili i ljiljani. Kaljave čizme komunizma prošlog sistema ga pogaziše, te iščeze njegov miris i ljepota. Bijah mala djevojčica u tom sistemu, željna mirisa cvijeća, željna svjetlosti islama, no bijah uskraćena. Niko da me uputi i niko da mi kaže riječ-dvije o ljepoti zvanoj islam. Onda je moju voljenu zelenu Bosnu ščepala strašna ruka rata. Djetinjstvo vesele i razdragane djevojčice uz zaglušujuće zvuke detonacija, postade zgarište tuge i straha. Igru lutkama zamijenila sam sakupljanjem čahura od metaka i gelera granata. U školi smo iz likovnog vaspitanja crtali bombe, a iz muzičkog smo pjevali patriotske pjesme. Ipak, divno djetinjstvo, nema šta!

U mom gradu za vrijeme agresije na BiH djelovale su mnoge humanitarne organizacije. Pored pomoći građanima, radilo se na polju širenja islama i afirmacije mladih. Budući da sam bila jedan od jetima jedne takve organizacije od koje sam dobivala pomoć, u sklopu redovnog programa pohađala sam kurseve islama. Namaz sam povremeno obavljala većinom u mjesecu ramazanu. U mojoj kući vjera je bila nešto strano. Na tim kursevima učila sam o Allahu, Kur’anu i islamu, ali to znanje, pomno pisano u šarene ukrašene sveske, nije dopiralo do mog srca.

Po završetku rata u Bosni imala sam petnaest godina. Bila sam u očitom mraku i tumarala hodnicima neznanja i džahilijeta. Laž mi je bila svakodnevnica ispunjena tinejdžerskim hirovima i obijesti. Sa vjerom sam se ismijavala, ali ja zaista nisam znala. Željela sam nekako biti u trendu sa ostalima i biti moderna, ali mi je nešto nedostajalo. Neka krnjavost je lebdjela. Srce mi je tražilo islam, ali sam se stidjela ili više – bila sam nemarna. Da mi je kako biti muslimanka, ali da me niko ne vidi kada idem u džamiju, da me niko ne vidi kada stavim hidžab… Ma bila sam muslimanka kao mnogi danas – srcem. A da li je to dovoljno?! To je licemjerje.

I dalje sam pohađala kurseve islama. Na času akaida u Kuvajtskoj organizaciji predavač mi je postavio pitanje koje mi je promijenilo život. Pitanje koje nikada neću zaboraviti. Pokazao je olovku i rekao: “Šta ti misliš, da li neki proizvod može nastati sam od sebe?” Rekla sam: “Ne! Mora neko da proizvede tu olovku.” “Dobro”, rekao je, “svaki proizvod mora imati svoga proizvođača ili stvoritelja. Znaš li ti ko je nas stvorio i kako ćemo nastati sami od sebe? Kako ćemo se sami stvoriti? Ko je stvorio sve?”

O Bože! Ja plačem! Allah postoji! Allah nas je stvorio!

Zapahnuo me je davno zaboravljeni miris iz djetinjstva – miris zumbula, ruža, karanfila i ljiljana! Bljesnula je svjetlost na kapije moje prazne duše. Naši ljiljani – bosanski mudžahidi natopili su mošusnom šehidskom krvlju zemlju Bosnu da Allahova riječ bude gornja, da se sačuva islam u Bosni – zar da ja ne vidim, da budem slijepa?! Zar da se oholim i hodim nadmeno?! Islam u mojoj Bosni cvjeta i miriše, a ja niječem i stidim se! Shvatila sam kroz suze ko je moj Gospodar, a bila sam jako mlada, elhamdulillah! Meni je moja tmina i spoznaja Allahove vjere s ove tačke gledišta i dan-danas jako velika i zavređuje da se ispriča ili napiše. Uvijek sa puno emocija pričam o svom povratku islamu.

Shvatila sam srcem ko je moj Gospodar. Da je On Onaj koji upućuje na pravi put, da je Allah Onaj koji nas je stvorio i Onaj kome ćemo svi polagati račun za svoja djela!Spoznala sam da želim biti Allahova pokorna robinja. Kajem Ti se, Allahu, zbog svojih mladalačkih hirova, obijesti i licemjerja!

Moj put ka hidžabu bio je bolan i trnovit, bez podrške majke i bliže rodbine. Stalno sam bila ismijavana i vrijeđana, što mi je kao mladoj djevojci jako teško padalo. Trpjela sam mnogo uvreda kako od porodice tako od prijatelja, u školi također. Možda je to ključ što sada svojim kćerkama dajem puno pravo da se bore za islam i hidžab i da nikada ne dozvole da iko vrijeđa našu vjeru. Nakon mnogo problema sa majkom, čitajući joj knjige iz akaida, njeno srce se, hvala Allahu, raspoložilo prema islamu. Podučila sam je namazu i drugim propisima, a zatim se i ona pokrila. Moja majka nije kriva zato što ju je odgajao komunizam.

Ali… Sada nakon dvadeset dvije godine razmišljam gledajući svoju djecu koju sam se trudila odgojiti i podučiti u islamu – kako slabo cijene islam u kojem žive. Koliko sam samo suza prolila da bih obavila namaz i učinila jednu sedždu! Koliko sam samo uvreda istrpjela zbog svog hidžaba! Današnja omladina ne razmišlja ozbiljno kao mi nekada. Allah je dao da mi budemo prve generacije povratnika islamu. Možda je zbog toga lahko ići već utabanom stazom. Da li iko razmišlja ko je tu stazu utabao?

Nadam se hladu Gospodara na Sudnjem danu sa onima koji su mladost svoju dali za islam. Za sve ove godine nikada se nijednog trenutka nisam pokajala što sam se vratila svojoj vjeri i što živim islam. Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, moj je uzor u svemu. Ponosito hodim svojim gradom noseći hidžab i promovirajući islam. Ja sam presretna u islamu, u svojoj Bosni! Miomirisno bosansko cvijeće i islam u Bosni uvijek će mirisati najljepšim mirisima kakva je i sama Bosna. Pa i ako ga zgaze, korijen ostaje. Zasadimo cvijet dobra i vratimo se islamu, prenosi n-um.com