Hrvatica iz Zagreba: Osjetila sam da više ne pripadam kršćanstvu
Nisam sigurna odakle početi, jer ne znam gdje je bio start moje priče o prelasku na islam, ali svakako znam koji je njezin cilj, inšallah. Možda je najbolje započeti na jedan sasvim “običan” način ovu moju “neobičnu” priču.
Rođena sam u kršćanskoj obitelji, obitelji u kojoj su me odmalena učili nedjeljnim odlascima u crkvu, raznim svecima, mučenicima i svim vjerskim običajima. Krajem osnovne škole, došlo je na red nešto što se u naziva “sveta potvrda”, najkraće rečeno to je obred kojim dijete ulazi u svijet odraslih u kršćanstvu. Da bi se pristupilo tom obredu, potrebno je učiniti ispovijed, odnosno sve svoje grijehe prepričati svećeniku koji je zadužen da te “odriješi” grijeha. To je trenutak u kojem kreću pitanja u mojoj glavi… “Zar me nije dovoljno stid za moje grijehe, nego ih sada moram još i prepričavati nekome? Što ako se neću moći sjetiti nekog grijeha? Ako mene svećenik “odriješi” grijeha, ko njega odrešuje? Ili svećenici ne griješe?”…
Međutim, sva ta pitanja tada sam zadržala samo za sebe i učinila ono što vjera i obitelj nalažu. Prolazio je i period srednje škole, živjela sam tipičan život tinejdžera i paralelno odlazila u crkvu i trudila se obavljati vjerske dužnosti iako je to vremenom postala čista formalnost. Jednog jutra, prva vijest koju sam čula bila je ta da je jedan momak iz našeg društva poginuo u prometnoj nesreći. Ta vijest me šokirala, bio je mlad, do jučer je bio tu sa nama… Ubrzo nakon toga uslijedila je sahrana koja je ostavila veliki dojam na mene. Počela sam razmišljati o smrti i u onome čemu me učilo kršćanstvo nalazila sam mnoge nelogičnosti.
Jednom prilikom upitala sam majku kako ona gleda na život poslije smrti, a ona je rekla da jedni idu direktno u Raj (Džennet), dok drugi idu prvo u čistilište pa onda nakon toga u Raj. Čekaj samo malo, zašto je onda uopće stvoren Pakao (Džehennem)? Zar je pravedno da osoba koja čitav život posveti Bogu završi na istom mjestu kao i osoba koja uopće nije znala za Njega? Ako tome prirodamo moju skeptičnost zbog ispovijesti od ranije, rezultat je mogao biti samo jedan – želja za istraživanjem drugih religija.
Prije nego što sam se upustila u avanturu istraživanja islama, hinduzima, židovstva i još koječega, odlučila sam zapisati sva pitanja na papir i onda tražiti odgovore. Neka od ključnih pitanja su bila: “Šta nakon smrti? Zašto se moramo ispovijedati ako je Isus razapet da bi otkupio sve grijehe svijeta? Ako je prva Božija zapovijed ‘Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene’, zašto onda kršćani vjeruju da je Isus bog, kao i Duh Sveti? I kako uopće tri boga mogu biti jedan?” Kada zatražiš racionalno objašnjenje, odgovor je otprilike: “To je tako i kraj priče”, ili: “To samo pravi kršćani mogu razumjeti”. Tu sam osjetila da sam se već udaljila od te vjere jer više nisam osjećala “mi kršćani” nego “oni kršćani”, kao da ja više tu ne pripadam.
Znala sam da je Bog jedan, a istovremeno sam osjećala uznemirenost zbog toga što sam se udaljila od vjere kojoj me naučila moja obitelj i osjetila da ih na neki način izdajem. Što se tiče hinduizma, odbilo me mnogoboštvo, tako da je moj interes bio srezan u korijenu. Jedna prijateljica s kojom sam tada dijelila svoja razmišljanja predložila mi je da pogledam videopredavanja od dr. Zakira Naika, što sam i učinila. Shvatila sam da sve što govori ima smisla i što sam više gledala, shvatala sam da su tu odgovori koje sam tražila. Prolazili su mjeseci i moja želja za islamom je rasla, no nisam smjela ni pomisliti da to kažem svojoj obitelji…
Došao je i dan kada je Allah dao da se prijevod Kur’ana nađe u mojim rukama. Osjećala sam poštovanje prema toj knjizi iako je nikada ranije nisam vidjela uživo, a kamoli čitala. Imala sam tremu, istovremeno dozu straha i uzbuđenja… Krenula sam čitati, naravno u momentima kada sam bila sama kod kuće. Nakon pročitane El-Fatihe i prvih nekoliko ajeta sure El-Bekara, suze su same krenule, nisam znala zašto, ali osjetila sam olakšanje i ljepotu, to je bila potvrda da je islam ono što što želim – pod svaku cijenu. Moram primiti islam, ovo je istina i kako Allah kaže “knjiga u koju nema sumnje”.
Nakon nekog vremena skupila sam hrabrosti i rekla to svojoj majci u nadi da ću i njoj otvoriti oči. Sve što sam dobila bio je hladan tuš – od agresivnosti do prijetnji. Zabranila je da o tome govorim, nadala se da je to hir koji će me pustiti. Vremenom sam odlučila podijeliti svoja razmišljanja sa drugim članovima obitelji i reakcija je bila ista, ali, hvala Allahu, On nije dao da me obeshrabre niti udalje od moje želje. Bilo mi je teško jer sam se osjećala odbačeno, kao da sam im najgori neprijatelj, vidjela sam da ih na neki način gubim, ali kako bih mogla zažmiriti na istinu nakon svega? Počela sam učiti o namazu i prakticirati ga potajno, ubrzo sam odselila od kuće i udala se za svog supruga, elhamdulillah.
Danas sam sa roditeljima u dobrim odnosima, iako se i dalje nadaju mom povratku u nevjerstvo. Ja se nadam njihovoj uputi, ne osuđujem ih jer su u neznanju baš kao što sam i sama bila dok Allah nije spustio Svoju milost i uputu na mene.
Ono što vam želim reći na kraju jest da nije uvijek lako, ne ide uvijek sve glatko ali sve je to dio Allahovog plana za nas… Razmišljajmo o ahiretu, budimo zahvalni na uputi jer u moru zalutalih Allah je nas počastio da Mu budemo pokorni. Budimo ambiciozni i optimistični, jer svakako će biti onako kako je naš Gospodar odredio, a zar nam iko želi bolje od Onoga Koji nas je stvorio?
Vaša sestra u vjeri, M. n-um
